Kako je biti profesionalni vozač, kako izgleda svakodnevica ljudi čija minuta sna na radnom mjestu može rezultirati katastrofom, upitali smo se nakon nesreće kosovskog autobusa kod Slavonskog Broda u kojoj je poginulo desetero ljudi, a koja se, prema priznanju vozača, dogodila jer je on na trenutak zaspao.
Novinari portala Index krenuli su u potragu za odgovorima.
Vinko Darojković ima trideset godina. Trećinu života proveo je za volanima autobusa u porodičnoj firmi. Kad smo ga pitali što je najteži dio u životu vozača, spremno je rekao:
“Odvojenost od obitelji. Gledate svoju djecu, vidite da su narasli, ne shvaćate kad su narasli jer se podredite tom volanu, taj vam posao uđe u krv, u vas se upije miris benzina i teško ga se ostaviti, iako je to kruh sa sedam kora, jako tvrd. A posao je jako odgovaran. Odlazio sam po 12 dana od kuće, od obitelji, prijatelja, rođendana, krstitki. Mene nije moglo biti tu zato što sam bio u Parizu, Frankfurtu, vozili smo grupe, imali bismo ture po 12 dana. Meni je najteže padala odvojenost od obitelji. Vidite i sami što znači jedna prometna nesreća. Posao vozača je takav – jednom ste nogom u grobu, drugom u zatvoru, a poslodavci u Hrvatskoj, ali i Srbiji, Makedoniji, Albaniji i drugdje ne osiguravaju adekvatne uvjete vozačima”, kaže nam na početku razgovora.
Pitamo što bi bili adekvatni uslovi:
“Zakonske pauze, godišnji odmori. Na primjer, liniju Frankfurt – Priština, po propisima, dva vozača ne mogu voziti. Oni mogu voziti maksimalno 20 sati, za to vrijeme ne mogu doći do Prištine. Mi vozimo liniju Frankfurt – Vinkovci i naši momci ne mogu doći do Vinkovaca. U Zagrebu silaze nakon 15 sati zauzeća, drugi vozači voze do Vinkovaca. To su uvjeti koje mi možemo priuštiti, jer smo s EU dobili neke druge normative i traži se više preciznosti. Za razliku od Albanije, Kosova, Srbije”, odgovara Darojković.
Uredbom je propisano da vozač autobusa maksimalno može voziti četiri i pol sata odjednom, nakon čega mora pauzirati 45 minuta. U jednom danu može odvoziti maksimalno 9 sati, a dvaput sedmično i 10 sati.
Na početku smo čuli da mu teško pada odvojenost od najbližih. Šta mu je na samom radnom mjestu najteže padalo?
“Na turama, nakon 12 dana ponavljanja jedne te iste stvari, kad dvanaesti dan uzimate olovku u ruke, i ona vam je teška. Tako je i meni s autobusom, a odgovoran sam za 50 ljudi, za 50 života. Tu je i noćna vožnja, onaj dio kad je najslađi san od četiri do sedam sati, tad čovjek najljepše spava, a mora biti budan.
Osim toga, morate biti ne samo vozač nego i psihijatar ljudima koje vozite, vodič, sve što treba. Oni od vas traže da stanete, da popiju kafu, da se odmore, da odu na WC, traže svoju prtljagu, netko je nešto zaboravio, nekome treba prva pomoć jer se porezao. U ovom poslu ste, vjerujte, sve. Mama i tata.
Ako ste išli na nekakva dugačka putovanja autobusom, znate da je vozač prvi kojem se obraćate. Za bilo što. Nekome smeta muzika, nekome sunce, nekome zastor, nekome zašto smo pustili film. Vozač autobusa je doslovno sve: psihijatar, doktor, roditelj na tim dječjim izletima. Mi smo sve, imamo takvo srednjoškolsko obrazovanje da smo se obrazovali da upravljamo adekvatno autobusom, a ne putnicima, a, nažalost, moramo upravljati i putnicima”, objašnjava Darojković.
Naglašava da je vozača u Hrvatskoj sve manje, a ni plaće nisu previsoke. Po njegovu mišljenju, vozači bi trebali biti prijavljeni na minimalno hiljadu eura, a bilo bi optimalno kad bi radili do 20 dana mjesečno za 1500 do 2000 eura. Pa pita sebe i nas na kraju:
