Činjenica da je Prašumski rezervat Janj prvo prirodno dobro u BiH koje se našlo na Listi svjetske baštine UNESCO-a je određeni nivo prestiža za koji smatramo da su zaslužni svi oni koji su učestvovali u njegovom očuvanju. Nama je to od velikog značaja i nadamo se da će nam to otvoriti neke nove prozore u svijet. Na kraju krajeva, sad smo na svjetskoj karti – kazao je u razgovoru za Fenu direktor Šumskog gazdinstva “Gorica” Šipovo, koje djeluje pri “Šumama Republike Srpske”, Jovo Dakić.
Dakić ističe da su se o prašumi brinuli na svoj način ne samo oni koji su direktno zaduženi za njenu zaštitu, nego i okolno stanovništvo. Tako se nije dešavala sječa stabala, a zanimljivo je da u prašumi nije bilo ni požara.
– Mi je nismo stvorili. Naslijedili smo je. I danas možemo da kažemo dobili smo UNESCO-ovu zaštitu. Obaveza ovih generacija je da mlađe generacije imaju to da naslijede i da se nadamo da će i druge generacije da čuvaju ovo prirodno dobro – mišljenja je on.
Kao karakteristiku prašume Janj Dakić izdvaja da je ona iskonski netaknuta, te da tamo nisu dozvoljene nikakve ljudske radnje u smislu bilo kakve izmjene. Moguće je prisustvo čovjeka za naučno-istraživačke radove, edukaciju i turizam. I to sve pod strogim nadzorom upravljača.
Direktor Šumskog gazdinstva “Gorica” Šipovo, govoreći o očekivanjima nakon uvrštavanja na Listu UNESCO-a, kaže da će odgovornost i upravitelja i stanovništva biti još veća. Naglašava da su u pregovorima sa članovima tima UNESCO-a oko benifita ali i obaveza.
– Očekujemo da će naše obaveze biti znatno veće jer to je sada i svjetsko i naše. Očekujemo da ćemo kroz neke projekte moći podići stepen zašite prašumskog rezervata od potencijalnih ljudskih štetnih djelovanja, kroz zaštitu od šumskih požara i slično. Nadamo se da ćemo moći realizovati neke naše ideje koje su uklopljene u standarde UNESCO-a – podvukao je.
Nakon razgovora sa Dakićem, ekipa Fene krenula je u obilazak Strogog prirodnog rezervata prašume Janj sa vodičima – inženjerkom šumarstva Rosom Rakitom i ekologom Krstanom Stakićem.
Do prašume se dolazi makadamskim putem, što je, kako će primijetiti Stakić, pomalo neuobičajeno za prašumu da postoji put do nje. No, bez obzira na to prašuma ostaje netaknuta.
Šume bukve, jele, smrče sa manjim udjelom javora, brijesta i bjelog bora rastu bez ljudske intervencije. Stabla u prašumi su različitih visina.
– Može se reći da je to u prosjeku od 30 do 40 metara, a ima stabala čija visina prelazi 50, 60 metara – pojašnjava Rosa Rakita te pokazuje i, kako kaže, “bebice” jela na koje se mora paziti da ih se ne zgazi nogom jer su skoro neprimjetne.
Rakita podvlači da se u P-bafer zoni rezervata nalazi stablo zvano Ilkina omorika koje je izdvojeno kao spomenik prirode, a čija visina nadmašuje 60 metara.
– Po pričama prethodnih generacija, jedan radnik po imenu Ilko se popeo na vrh omorike, te je po njemu dobila naziv Ilkina omorika. Kažu od kako je Ilko umro da se i omorika počela sušiti – navodi jednu od priča vezanih za prašumu Janj Rosa Rakita.