Jedan od osnivača Inicijative za Stolac Demir Mahmutćehajić objavio je emotivnu objavu i osvrt o svojoj pokojnoj baki Mariji.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Moja pokojna baka Marija je od Borovina. Mnogo sam je volio. Fuada Zaimovic joj mnogo sliči. Baka nije završila škole. Služila je gospodu u Splitu. Nije joj bilo dozvoljeno da uči italijanski, niti da svira klavir, niti da zna bonton. Ona je bila Slavenka, Dalmatinka, Hrvatica… a služila je italijansku gospodu.
Hrvatska je i moja zemlja!
Moja pokojna baka Marija je od Borovina. Mnogo sam je volio. Fuada Zaimovic joj mnogo sliči….Posted by Demir Mahmutćehajić on Monday, July 21, 2025
Pokojna baka Marija kridomice je naučila italijanski, ispotiha je svirala klavir i objeručke zgrabila bonton. Sve je to donijela u Pribandu, u kuću Surjana, mome pokojnom didi Tiberiju. Sa skromnim ruhom njena ljepota, nevinost, čast, skromnost i poštenje. Rađala je. Djeca su umirala, ali su četiri kćeri preživjele. Sin je poginuo. Za vrijeme zamračenja zbog savezničkog bombardovanja nacisti pucaju na goreću svijeću. Metak pogodi sina, moga strica. Dida otišao na Vis. Bio partizan. Meštar. Položio majstorski ispit u Beogradu. Ostavio nju samu, baku. Istina, došao je on po nju. Barka bila ispod kuće. Partizani u njoj.
Dida je čeka. Baka djecu i niz skale. Prabaka, njena svekrva, isto Marija, vrisnu kad je vidjela da odlaze. “Hoćeš li me i ti ostaviti?”, reče joj starica koja nije prema njoj nikad blaga bila. Osta moja baka sa mojom prabakom. Ostadoše dvije Marije same. Pradida bio u Americi. Dida otišao na Vis, na slobodnu teritoriju. Valja se za slobodu boriti.
Borio se dida, pokoj mu duši. Borio se i moj barba Ante, didin brat. Partizani. Svi bili. Niko u ustašama. Niko u domobranima. Nisu dali Dalmaciju fašistima. Nisu dali Hrvatsku ustašama. Nisu dali Jugoslaviju nacistima.
Borili se i izborili. U miru poslije živjeli. Znali su za nepravdu. Dida nije bio direktor brodogradilišta. Nije bio član Partije. Umro je tužan. Ne zbog Partije nego zbog pada sa skele u Grebenu. Radio je na brodu. Pao.
Slomio kuk. Pogrešno mu namjestili u Splitu. Rana pod gipsom. Ucrvala se. Ponovo lomili. Namještali. Slomili ga. Heroja. On, izmrcvaren, bez muškog djeteta, ponižen umirao.
Kroz grilje bi gledao kako u Grebenu ljudi veselo rade. Gledao bih ga, dijete, kako radničku sreću nesretno posmatra. Srećom nije dočekao smrt Grebena. To bi ga tek dokrajčilo.
Pisat ću o didi. Pisat ću o Grebenu. Više. Kasnije.
Baka Marija je bila ljepotica. Ni dida nije bio ružan, ali je bilo važnije što žive pored mora. Baka je iz brda, daleko od mora. Kad je došla prabaka Marija nije bila sretna. Još jedna gladna usta. Poslije nje dođe i njena sestra, teta Ljuba. Dvije sestre za dva brata. Dvije sirote, iz brda, prabaki Mariji, do mora.
Uh!
Prabaka Marija je od Dragojevića. Vrlo mlada došla mome pradidi. On bio momčina. Kršan i živahan. Brzo na brod otišao. Duga plovidba. Trudnu mladu ostavio. Kad se vratio muško dijete ga dočekalo. Njegovo. I onda tako jedanaest puta. Dođe, napravi, ode, vrati se i zatekne svoje novo dijete. Devetero ih preživjelo. Prabaka sve hranila. Od njega bi dobila sjeme i para kad bi došao. Kratko bi bio. Stranac im bio. Svima. I njoj, Mariji, mojoj prabaki, i svoj svojoj djeci. Koliko da je para ostavio nije moglo biti dovoljno za godinu dana. Prabaka Marija Bogobojazna žena bila. Svome čovjeku čestita. Nikad na njeg nije dala. Je li on bio takav prema njoj?
Znala je ona.
I o pradidi ću pisati. Posebna je to priča. Nema gdje ga nije bilo. Umro u staračkom domu u Blatu. Dugo živio. Nakon četrdeset godina njegov testament potvrđen, pečat pravosnažnosti udaren. U tome mi pomogao rođak. Našao sam ga u Dubrovniku. Đivo mu ime. Pravo dubrovačko.
O prabaki Mariji pripremam posebnu knjigu. Zvat će se “Hraniteljica Vela Luke”. Ona je od prvog poroda imala obilno mlijeka. Na jednoj sisi je hranila svoje a na drugoj tuđe dijete. Za mlijeko bi joj donosili gudine, kozline, sira, masti, kokote, nekada i solde. Znali su joj nuditi zlato. Nije uzimala. Govorila bi im da se za mlijeko ne uzima zlato. Mlijeko je vrijednije od zlata. Ako nemaju šta drugo dojit će bez išta.
Prabaka Marija je bila čudo. Znala je iz jajeta iscucati žumance. Poslije bi skuhala jaja. Djeca bi pitala gdje je žumance. Odgovarala bi da ga ni koka snila. Znala je da će joj žumance održati mlijeko. Znala je da mora imati mlijeka. Nije znala hoće li pradida doći. Nije znala hoće li pradida išta donijeti. Ništa nije znala.
Tako mi obje moje Marije! Tako mi moje bake Marije i moje prabake Marije! Tako mi časne djeve Marije, Hrvatska je i moja zemlja! Moja je više od onih čiji su pretci fašistima dali Dalmaciju. Moja je više od onih koji mi brane da imam njeno državljanstvo samo zato što se nigdje nisam izjašnjavao kao Hrvat. Moja je svakom kapljom znoja mojih starih. Moja je, i ne dam je!
Moja je antifašistička, slobodna, drugarska, radnička, iskreno pobožna, skrušena i lijepa Hrvatska. Ne dam je vama, okotu bezbožnika, nikada! Vaši Tomsoni su pucali po mojoj Hrvatskoj i prije. Pucali su po njoj na Neretvi, na Sutjesci, u Mostaru, mome Stocu…
Moja Hrvatska bi se borila protiv vaše zločinačke HR HB isto kao što se borila protiv zločinačke NDH. Moja Hrvatska će pobijediti! Bit’ će svoja, bit’ će jaka, bit’ će divna kao moja baka Marija.
Moja Hrvatska će opstati. Ona neće gušiti moju Bosnu. Moja Hrvatska će svojom snagom, nenametljivo i bez da joj za to uzima njeno zlato, štititi moju Bosnu. Moja Hrvatska će prema mojoj Bosni biti Bogu ugodna, ljudima korisna, kao moja moćna prabaka Marija.
Hoće, tako mi djeve Marije!”
(Vijesti.ba)