Teško je bilo što predvidjeti, u prvom redu zato što svi tome prilaze racionalno, a mi imamo posla s dva više ili manje neracionalna ega…
Sve oči i uši svijeta uperene su prema Aljasci i “sastanku stoljeća” – sastanku američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog “vječnog šefa” Vladimira Putina, koji bi mogao vratiti ili ponovo postaviti neke nove paradigme u međunarodnoj politici i odnosima. Ishod bi mogao biti porazan i katastrofalan, ponajprije za Ukrajinu, a posljedično i za Evropu, ali se isto tako može izroditi u jedno veliko, spektakularno – ništa.
Problem je u tome što već danima svjetski analitičari, mediji i političari nastoje predvidjeti šta bi se u toj najvećoj američkoj saveznoj državi – koju je, podsjetimo, SAD kupio od Rusije 1867. godine – moglo dogovoriti i šta bi iz toga moglo proizaći. Sastanak nosi i simboličnu crtu, jer je upravo preko Aljaske Rusiji, odnosno SSSR-u, tokom Drugog svjetskog rata stizala ključna i neophodna pomoć u oružju, hrani i lijekovima.
Ali, teško je bilo šta predvidjeti, u prvom redu zato što svi tome prilaze racionalno, a mi, nažalost, imamo posla s dva više ili manje neracionalna ega. Trump je nepredvidiv, a Putin ide glavom kroz zid i traži sve, pa i više. Od Trumpa nikada ne znaš šta možeš očekivati – kako će tog fatalnog 15. augusta reagovati i koliko će ga, kako smatraju mnogi, a posebno ruski nezavisni analitičari, Putin “očarati” i vrtjeti oko malog prsta, kako navode i na nezavisnoj TV stanici Dožd.
Trumpu se žuri, što može biti ozbiljan problem za Ukrajinu, jer je već gotovo osam mjeseci otkako je obećao da će rat završiti u roku od 24 sata. Na horizontu mu se u magli nazire njegov obećani Nobel za mir, ideja koja ga je potpuno obuzela. To može igrati ključnu ulogu. S jedne strane, Trump može potpuno popustiti Putinu u uvjerenju da će ga time pridobiti, a Putin mu, uz niz rješenja nepovoljnih za Ukrajinu, može navodno “izaći u susret”. No, ako se Putin zaigra – iako su trustovi mozgova FSB-a i drugih službi upregnuli sve snage, konačnu odluku ipak će donijeti sam vožd – to bi moglo naljutiti Trumpa, koji bi u tom slučaju mogao potpuno promijeniti stav i “okrenuti ćurak”, piše Jutarnji list.
Ruski režimski analitičar Dmitrij Novikov za moskovski list Vedomosti kaže: “Sastanak dvojice lidera velik je događaj već sam po sebi, ali ne treba očekivati čuda. Za konkretne rezultate trebat će vremena”. Dakle, šta će se dogoditi na Aljasci – zbilja niko ne zna, a što je najgore, vjerovatno ni samom Trumpu još nije sve kristalno jasno.
Nezavisni ruski ekspert Aleksandr Baunov za portal Meduza ističe da Putin ne odustaje od svoje strategije “postupnog i polaganog pristupa”. On zna da je Trump pod pritiskom, ako ni zbog čega drugog onda zbog senatskih izbora 2026. godine, dok Putin nema vremenskih ograničenja – osim bioloških.
Najviše se trenutno nagađa o toj čudnoj tzv. razmjeni teritorija, koja se zapravo svodi, pojednostavljeno rečeno, na to da Ukrajina – da svoje za svoje. Naime, navodno Putin traži, bez diskusije, da mu SAD, a onda i ostatak međunarodne zajednice, prizna Krim i četiri regije (Luhansk, Donjeck, Herson i Zaporižja) koje je anektirao. Ako bismo bili cinični, s obzirom na način na koji Rusija prisvaja ukrajinske regije, moglo bi se reći da se rat zapravo ni ne vodi u Ukrajini – nego u Rusiji. Rusi su, da budemo zlobni i zajedljivi do kraja, napali sami sebe.
Ali, dosta sirovih šala. Navodno bi Putin svakako želio da mu se “prizna” Krim, Donjeck i Luhansk, a zadovoljio bi se i većim dijelovima Hersona i Zaporižja. U tom bi slučaju to bio teritorij koji bi, kako se nagađa, “razmijenili” s Ukrajinom, uz rusko povlačenje s manjih područja oko Sumija i Harkiva, gdje su Rusi ostvarili određeni prodor. No, sve su to zasad samo nagađanja – klasično “rekla-kazala”. Nigdje u prorežimskim medijima nema da je to “crno na bijelo”.
Drugo, čak i da Trump “slomi” Volodimira Zelenskog na to da se odrekne tog dijela svog teritorija i da se rat zamrzne na liniji fronte, postavlja se glavno pitanje – koliko bi čak i to zadovoljilo Putina? Ispalo bi da je tri i pol godine ratovao za tek nešto više od onoga što je imao i prije rata – oko 25 posto ukrajinskog teritorija, dok je prije rata kontrolisao nešto manje od 15 posto. To bi zbilja izgledalo kao moderni Sudeti iz 1938. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
To Putina ne zadovoljava i on nije zbog toga krenuo u rat. Kada bi dobio tih 20-ak posto područja, u Kijevu bi mu i dalje bila vlast koja njega ne zadovoljava. On želi u Kijevu otvoreno proruski režim, kakav ima Minsk. Rat ovim ne bi bio gotov, možda samo zamrznut.
Iako se svi slažu da aljaški summit u ovom trenutku odgovara samo Putinu, pitanje je koliko je on zaista svrsishodan za njega, jer to nije pobjeda i nije ostvario cilj rata. Možda će se nakon toga sve češće postavljati pitanja zašto je, primjerice, bitka za nebitni Bahmut trajala dobrih 40 dana duže od najslavnije bitke Drugog svjetskog rata – Staljingradske!
Moskovski list Vedomosti navodi kako se ukrajinski “sukob” treba riješiti u sklopu normalizacije odnosa Rusije i SAD-a te da će na stolu, osim Ukrajine, biti i pitanja Arktika, Bliskog istoka i ukidanja sankcija Rusiji. “Moskva će nastojati dobiti maksimalne ustupke i zacementirati uspjehe na ratištu”, pišu Vedomosti, ali i upozoravaju na to da treba biti oprezan jer se mogu očekivati “provokacije od strane Kijeva”, ali i Brisela, ako ih sporazum ne zadovolji. Vedomosti napominju da bi na Aljasku mogao stići i Volodimir Zelenski, ali već upozoravaju da “trojnog sastanka sigurno neće biti” te unaprijed poručuju da se Putin ne namjerava dogovarati direktno sa Zelenskim (osim potpisivanja kapitulacije), i da je na njemu da “sasluša ono što će biti dogovoreno”.
No, Baunov napominje kako Putin igra da duge staze i rabi taktiku “svaki sljedeći uslovi bit će zahtjevniji i teži od sadašnjih”. On smatra da tako može i da mu mir nije bitan, niti ga on želi. On će ratovati dok god može.
Konačno, čak i ako bi dobio te ukrajinske teritorije, i dalje bi ostala “opasnost” da ostatak Ukrajine uđe u NATO i EU, što bi se možda čak i ubrzalo zbog straha od daljnjih ruskih posezanja prema Evropi, ako bi se stvarno prihvatilo rusko osvajanje i aneksija. Dobitak tih pokrajina ne bi predstavljao pravu pobjedu, a možda bi se neko i u Kremlju tome usprotivio.
Putin može privremeno pristati na ovu soluciju, koja se sada vrti u javnosti, no nije on krenuo u rat zbog samo nekoliko pograničnih regija. On “razmišlja” puno šire. On je napao Ukrajinu kako bi je potpuno pokorio i od nje napravio “produženu Rusiju” – tampon-zonu prema Evropi, kakvom mu služi Bjelorusija.
Stoga ovaj summit teško da će ponuditi trajno rješenje, ali može označiti povratak praksi (što je i razlog zbog kojeg Putin pristaje na razgovore) da velike sile međusobno rješavaju svoje probleme, dok mali služe za slušanje i provođenje odluka. No, je li to danas uopće moguće, onako kako su to zamislili Trump i Putin?
Utopija je očekivati da će se Putin zadovoljiti onim što se navodno nudi, a da to ne bude tek predah pred novi napad, nakon što malo sredi ekonomiju i inflaciju koja mu prijeti kolapsom, prema svim dostupnim pokazateljima. Šefica ruske Narodne banke, Elvira Nabiullina, kaže da bi zlatne i devizne rezerve Rusije mogle presušiti već početkom 2026. godine. Kako onda finansirati rat i održati socijalni mir, da ne govorimo o tome kako i čime obnoviti spaljenu zemlju na ukrajinskim okupiranim područjima?
Ovdje svakako treba znati da je EU dovoljno osnažena da ne prihvati dogovor koji bi značio poraz Ukrajine, a time i novu opasnost za samu Evropu. Naime, kako je rekla evropska prva diplomatkinja Kaja Kallas, “sporazum na Aljasci ne smije postati poligon za daljnju rusku agresiju protiv Ukrajine, transatlantske alijanse i Evrope”.
Trump će vjerovatno ponuditi Putinu “ukrajinski mir” i pobjedu u zamjenu za zajednički nastup protiv Kine – no, kako smo rekli, ponuđeni oblik mira Putina neće zadovoljiti. Putin može klimati glavom, ali iluzorno je očekivati da će krenuti protiv Kine. To je nemoguće, posebno jer Kina u velikoj mjeri “kontroliše” Rusiju, a za sadašnju ekipu u Kremlju SAD je prvi i jedini neprijatelj. To Trump ne razumije. Moskva će se udružiti s Pekingom protiv Washingtona. Nema druge solucije, barem zasad, piše Jutarnji list.
(Vijesti.ba)