– Djeca se danas rađaju u digitalnom svijetu. Kao što uče da hodaju ili govore, tako prirodno uče da prelaze prstom preko ekrana, aktiviraju aplikacije ili traže sadržaje na “Јutjubu”. To je stvarnost koja nas poziva da budemo budni, prisutni i svjesni – rekla je Zorićeva.
Ona navodi da se dječji mozak razvija kroz iskustvo i to prvenstveno živo, senzorno, emotivno i socijalno i ne može samostalno da isprati tempo tehnologije.
– Brza smjena slika, zvukova, klikova i dopamina koji se oslobađaju svaki put kad dijete dobije novi stimulans, predstavljaju vještački ubrzan sistem zadovoljstva. To nije tempo koji prati prirodni razvoj pažnje, koncentracije, tolerancije na frustraciju, samoregulacije – navodi Zorićeva.
Zorićeva kaže da je u mnogim slučajevima tehnologija dadilja.
– Kad roditelj umorno kaže: “Samo mu dam telefon i on se smiri”, moramo razumjeti da nije dijete ono koje se smirilo već je, možda, prestalo da pokazuje emociju koju je prije toga ispoljavalo. Telefon tu ne rješava problem, on ga samo utišava. Kad digitalna sredstva postanu često korišteno sredstvo za smirivanje, zabavu ili jelo, ona postepeno preuzimaju ulogu roditelja, njegujući odnos djeteta sa ekranom, a ne sa ljudima – pojašnjava Zorićeva.
Dugo izlaganje ekranu kod najmlađih, kaže Zorićeva, povezuje se s kašnjenjem u govoru, poremećajima pažnje, manjom sposobnošću za empatiju, problemima u spavanju, razdražljivošću i smanjenom fleksibilnošću u rješavanju problema.
Ona je ukazala da starija djeca sve više razvijaju osjećaj nezadovoljstva vlastitim tijelom usljed izloženosti “savršenim” digitalnim identitetima, a tinejdžeri se često povlače u svijet virtuelne realnosti kao zamjene za stvarne odnose u kojima se osjećaju neviđeno ili nevoljeno.
Prema preporukama stručnjaka, djeca do dvije godine ne bi uopšte trebalo da budu izložena ekranu, a od druge do pete godine maksimalno sat vremena dnevno i to uz nadzor i učešće odraslih.
– Od šeste godine pa nadalje potrebno je razviti jasna pravila i granice u porodici oko upotrebe ekrana i to kroz razgovor, zajedničke dogovore i lični primjer – naglašava Zorićeva.
Ona je navela da je ovo vrijeme u kojem tehnologija više nije pitanje izbora, već svakodnevica i da može pametno iskoristiti sve što internet nudi – od učenja novih jezika, do virtualnih muzeja, kreativnih radionica, obrazovnih igara, ali da je ključno da roditelji to rade zajedno sa djecom.
– Kada dijete istražuje digitalni svijet s roditeljem, ono dobija i mapu i kompas. U suprotnom, prepušteno je algoritmima koji ne brinu o dobrobiti, već samo o vremenu provedenom na platformi – rekla je Zorićeva.
Ona je dodala da tema tehnologije i djeteta nije samo tema savremenog roditeljstva već temelj budućnosti, naglasivši da se upravo u ranim godinama formiraju obrasci mišljenja, samopouzdanje, kapacitet za povezivanje i emocionalna sigurnost.
– Ako dijete umjesto živog iskustva dobije virtualno – ono će odrasti znajući više o spoljašnjem svijetu, a manje o sebi i svojim osjećanjima. A bez kontakta sa sobom – nema pravog kontakta s drugima – ističe Zorićeva.
Ona naglašava da tehnologija nije ni dobar ni loš “čarobnjak” ali je moćan.
– A moć, kao što znamo, mora ići uz odgovornost. Pogotovo kada su u pitanju djeca – zaključila je Zorićeva.
(Vijesti.ba)