Naime, hodanje bržim tempom moglo bi smanjiti rizik od širokog spektra problema sa srčanim ritmom, pokazalo je istraživanje.
Istraživanje, objavljeno u BMJ Heartu, analiziralo je podatke 420.925 sudionika UK Biobanka koji su dali podatke o brzini hodanja. Od njih je 81.956 dalo detaljnije podatke o količini vremena koje su proveli hodajući različitim tempom.
Prema toj studiji, nešto više od 6,5 posto sudionika imalo je spori tempo hodanja, 53 posto imalo je prosječan tempo hodanja, a 41 posto imalo je brzi tempo hodanja.
Praćenje tih pojedinaca u prosjeku 13 godina pokazalo je da je 36.574 sudionika (9 posto) razvilo neki oblik abnormalnosti srčanog ritma.
Nakon uzimanja u obzir pozadinskih demografskih faktora i faktora načina života, prosječan ili brz tempo hodanja bio je povezan s 35 posto odnosno 43 posto nižim rizikom od svih abnormalnosti srčanog ritma u usporedbi sa sporim tempom hodanja.
Ove veće brzine hodanja također su povezane s nižim rizikom od fibrilacije atrija i drugih srčanih aritmija.
Dok vrijeme provedeno u hodanju sporim tempom nije povezano s rizikom od razvoja abnormalnosti srčanog ritma, više vremena provedenog u hodanju prosječnim ili brzim tempom povezano je s 27 posto manjim rizikom.
Sveukupno, nekih 36 posto povezanosti između tempa hodanja i svih abnormalnosti srčanog ritma bilo je pod utjecajem metaboličkih i upalnih faktora.
Demografski faktori i faktori životnog stila koji su uzeti u obzir u studiji uključivali su da su sudionici koji su prijavili brži tempo hodanja vjerovatnije bili muškarci te da su živjeli u manje siromašnim područjima i imali zdraviji stil života.
Fibrilacija atrija je stanje u kojem gornje srčane komore kucaju nepravilno i prebrzo, dok se ventrikularne aritmije javljaju kada abnormalni srčani ritam započne u donjim komorama.
Problemi sa srčanim ritmom mogu povećati rizik od moždanog udara, zatajenja srca i srčanog zastoja ako se ne liječe. Mogu se pojaviti kada postoji problem s električnim sistemom koji uzrokuje otkucaje srca.
Istraživači su primijetili da je studija bila promatračka, što znači da se ne mogu izvući sigurni zaključci o tome je li hodanje brzim tempom izravan uzrok manjeg rizika od abnormalnosti srčanog ritma.
Studija je također bila ograničena činjenicom da su se sudionici sami prijavili i da nisu odražavali široki spektar dobi i etničkog podrijekla. Prosječna dob bila je 55 godina, 55 posto sudionika bile su žene, a 97 posto bijelci.
Ova je studija prva koja istražuje puteve koji podupiru povezanost između tempa hodanja i aritmija i pruža dokaze da metabolički i upalni faktori mogu imati ulogu: brže hodanje smanjilo je rizik od pretilosti i upala, što je zauzvrat smanjilo rizik od aritmije.
“Ovo je otkriće biološki prihvatljivo jer su kumulativne epidemiološke studije pokazale da je tempo hodanja obrnuto povezan s metaboličkim faktorima kao što su pretilost, HbA1c (glukoza natašte), dijabetes i visoki krvni pritisak koji su s druge strane povezani s rizikom od aritmija”, naveli su istraživači predvođeni profesoricom Jill Pell sa Univerziteta u Glasgowu.
(Vijesti.ba)