Oko 3.000 migranata i izbjeglica boravi u privremenim prihvatnim centrima u BiH gdje imaju hranu, smještaj i adekvatne uvjete za boravak. Međutim, stotine njih, želeći biti blizu granice u području Bihaća i Velike Kladuše, živi u takozvanim divljim kampovima gdje nemaju doslovno ništa. Ekipa Federalne provela je dan s njima i provjerila zašto su se odlučili na takav život.
Hassan je bio vojni inženjer u Afganistanu i, kaže, dobro zarađivao. Godine 1998. bio je u talibanskom zatvoru gdje su ga, tvrdi, tukli četrdeset dana tri sata dnevno. Želeći sigurniji život svojoj djeci napustio je Afganistan.
– U Grčkoj sam bio tri godine i nisam planirao dolaziti u Balkan, proći planine i šume i riskirati život svoje djece. To nije bio moj plan. Ali kada su mi odbili azil, shvatio sam da postoji šansa da me vrate u Tursku, a potom u Afganistan – priča nam on.
Afganistan je napustio i Ahmed, koji kaže da je pola života proveo u kampovima. S još 12 članova porodice ovdje je već dva mjeseca.
– S roditeljima se sada slabo čujem, ali su stari i oni neće imati problema. Jedan je brat student, a drugi je nedavno pobjegao i ne znamo gdje je – kaže Ahmed.
U kampu nemaju ništa, ni hranu ni krevet ni osnovne higijenske uvjete. Noći su najteže.
– Sinoć je padala kiša i moja se snaha žalila da je bilo jako teško jer je bilo hladno – ističe Ahmed.
– Jako je teško ovdje, nemamo ništa. Sinoć je padala kiša, šator je bio pun vode i bilo je hladno. Nemamo krevet, toalet, ne možemo se kupati – dodaje Merjem, izbjeglica iz Afganistana.
Merjem je u kampu s troje djece, a u Turskoj je izgubila osmogodišnjeg sina.
– Na turskoj granici su pucali, bježali smo i razdvojili se. I od tada ga nisam vidjela. Prije nekoliko mjeseci sam čula da je u Iranu – priča Merjem.
Ovi ljudi bez domovine nemaju izbora nego nastaviti svoj put, bez obzira na cijenu.