Otišao sam s njegovim sinom Marijom u neku banku u Švicarskoj i tamo mi je novac uplaćen na račun…
Igor Štimac svjedočio je na suđenju Zdravku Mamiću o svom odnosu s njim, kazavši da se poznaju dugi niz godina, pri čemu mu je Zdravko 2013. godine posudio novac, prenosi Jutarnji list.
– Imao sam neku situaciju, ne sjećam se tačno kakvu, da mi je hitno trebao neki novac. Bio sam tada kao selektor reprezentacije Hrvatske u Švicarskoj, gdje smo igrali prijateljsku utakmicu s Portugalom i pitao sam Zdravka Mamića bi li mi mogao pomoći. Radilo se o 300 hiljada eura. On mi je izašao u susret, otišao sam s njegovim sinom Marijom u neku banku u Švicarskoj i tamo mi je novac uplaćen na račun, ali ne znam je li to bio Marijov novac ili neke treće osobe. Pozajmicu sam vratio u sljedeće dvije sedmice, u gotovini – rekao je Štimac, koji je na upit tužioca Svena Mišković potvrdio da se radilo o tri uplate. Prve dvije po 100 hiljada eura i treća 106 hiljada eura, u razdoblju od februara do maja 2013.
– Sada sam se prisjetio da je bilo na tri rate kroz nešto duže razdoblje. Uplaćeno mi je kroz više uplata, zbog nekih ograničenja vezano uz terorizam…, ali ostajem pri iskazu da sam Zdravku novac vratio 2-3 sedmice nakon zadnje uplate – dodao je bivši igrač i selektor Vatrenih, koji se na upit Filipa Glavaša, branioca Zdravka Mamića prisjetio kako je 2000-ih u hrvatskom nogometu bilo katastrofalno stanje. On se lično sa svojim saigračima iz reprezentacije i bivšim igračima Hajduka Slavenom Bilićem, Aljošom Asanovićem i Alenom Bokšićem javio na poziv tadašnjeg predsjednika Hajduka Branka Grgića da im pomognu finansijski, jer su imali 4 miliona maraka duga prema igračima. Njih četvorica su se skupili i posudili Hajduku 3 miliona maraka, a Štimac je ušao u strukture Hajduka gdje je od 2000. do 2005. godine vodio sportski sektor.
– Stanje u klubovima bilo je katastrofalno, četiri naša najveća kluba Osijek, Rijeka, Dinamo i Hajduk imali su preko 500 miliona kuna obaveza prema državi. Znam da se pokušavalo naći rješenje oko sanacije i otpisa duga. Svi su klubovi bili u blokadi, igrači su novac dobivali na ruke, a klubovi su poslovali preko paralelnih računa. Hajduk je poslovao preko računa kompanije Hajduk Cirio – ispričao je Štimac, dodavši da je u to vrijeme bilo uobičajeno s igračima potpisivati ugovore prema kojima su s njima dijelili transferna obeštećenja, jer je to bio jedini način da ih se zadrži u klubu. Tako su, rekao je, funkcionisali svi hrvatski klubovi. Pričao je i o tome kako funkcionišu pregovori o transferima, kazavši da je uobičajeno da u tome učestvuje po jedan posrednik za svaki klub, a moguće je da svog posrednika ima i igrač. Provizije posrednicima su se kretale od 10 posto na više, a mi smo u klubovima nastojali da se oni naplate od igrača i da njihova provizija bude što manja. Kazao je i da klubovi vrlo rijetko pregovaraju o transferima igrača bez agenata.
– Znam za situaciju da je naš aktuelni reprezentativac Mario Pašalić prodao svoje pravo na transferno obeštećenje nekoj agenciji, pri čemu su on i njegov agent dobili 800 hiljada eura, a kasnije je njegov transfer u Chelsea bio višestruko veći, pa je i ta agencija višestruko profitirala – ispričao je Štimac, kazavši da se takve podjele ugovaraju kako bi se igrača dodatno stimulisalo.
Prisjetio se kako su sa Stipom Pletikosom, nakon što mu je istekao ugovor, a nije ostvario transfer, dogovorili potpis novog ugovora, prema kojem je Pletikosi kod sljedećeg transfera pripalo 70 posto obeštećenja. Rekao je i da nema smisla da klub koji prodaje igrača uzima agenta za taj posao, jer bi mu provizija koju bi morao platiti tom agentu bila samo dodatni, nepotreban trošak. Ima i slučajeva, kada klubu koji kupuje nekog igrača, također ne treba agent.
– Kada smo od Dinama kupovali Niku Kranjčara, došli smo kao Hajduk s ponudom i zato nam nije trebao agent – zaključio je Štimac.
(Vijesti.ba)