Jovica Stanišić i Franko Simatović, koje je Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) nakon obnovljenog postupka osudio na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima u Bosanskom Šamcu u Bosni i Hercegovini, navode u žalbi da nije bilo dovoljno dokaza na osnovu kojih su proglašeni krivim i zatražili su ukidanje presude ili smanjenje kazne, dok je Tužilaštvo zatražilo da budu proglašeni odgovornim kao članovi Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), te krivi za zločine počinjene u Zvorniku, Doboju, Sanskom Mostu, Srpskim autonomnim oblastima (SAO) Krajina i Slavonija, Baranja i zapadni Srem (SAO SBZS), navedeno je u analizi BIRN-a.
Žalbe su obje strane izjavile početkom ovog mjeseca, a krajem juna Stanišić i Simatović su osuđeni jedino zbog zločina počinjenih na teritoriji opštine Bosanski Šamac, dok su oslobođeni za zločine u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Trnovu i Sanskom Mostu i drugim mjestima van BiH. Osmanaest godina nakon što su uhapšeni, proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, deportacije, prisilno premještanje i progon u Šamcu.
Sudsko vijeće je navelo da su u martu 1992. pripadnici Jedinice za posebne namjene SDB-a Srbije – pod komandom optuženih – obučili grupu od 20-ak muškaraca iz Bosanskog Šamca, ali nije nađeno dovoljno dokaza da su optuženi nad tom grupom imali ovlaštenja ili da su im izdavali instrukcije tokom vršenja krivičnih djela.
“No ipak, Pretresno vijeće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike Jedinice i lokalne Srbe iz Bosanskog Šamca kako bi oni učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbijedili praktičnu pomoć, što je imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih djela u Bosanskom Šamcu”, kazao je sudija Burton Hall 30. juna.
Pravnici, kriminolozi i eksperti iz međunarodnog humanitarnog prava kažu da ne postoji pojednostavljen odgovor zašto su Stanišić i Simatović oslobođeni krivične odgovornosti u nekim gradovima, te tvrde da su sudije imale sumnju o vezi optuženih i počinjenih zločina u drugim opštinama, čak i u odnosu na zločine u Šamcu, gdje nije dokazano da su Stanišić i Simatović naredili njihovo izvršenje.
Andy Aydin-Aitchison, kriminolog sa Pravnog fakulteta u Edinburgu, objašnjava da se ova veza u slučaju Šamca ogleda u prisustvu jedinice koja je pretpočinjena Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), ali i u konekcijama između različitih aktera i dvojice optuženih.
“Iako je tim pretpočinjavanjem jedinica stavljena pod vojnu komandu, doprinos u smislu organizacije obuke ove jedinice prije raspoređivanja, u kombinaciji sa znanjem o već počinjenim zločinima, dovoljan je za osudu u smislu pomaganja i podržavanja zločina počinjenih od strane jedinica”, pojašnjava Aydin-Aitchison.
Presuda navodi da je Stanišić bio “u direktnom i čestom kontaktu sa liderom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem 1991. godine tokom i nakon uspostave Republike Srpske”, te da je “u nekim slučajevima Stanišić omogućio kontakte između Karadžića i Miloševića”. Prema optužnici, Stanišić i Simatović optuženi su da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem.
Mirza Buljubašić, asistent na Odsjeku za kriminologiju, Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, kaže da je tokom ponovljenog postupka izneseno mnogo dokaza koji upućuju na povezanost Stanišića i Simatovića sa političkim vrhom Srba na prostoru bivše Jugoslavije.
“Kao što su veze sa Martićem u Hrvatskoj, Miloševićem u Srbiji i Crnoj Gori i Karadžićem u Bosni i Hercegovini. Sudije, međutim, nisu mogle zaključiti da su izvan svake razumne sumnje Stanišić i Simatović doprinijeli kreiranju RSK-a (Republike Srpska Krajina) i RS-a BiH, niti da su imali ulogu u učešću u zločinima za koje je MKSJ prethodno dokazao krivnju u vrhu političkih i vojnih predstavnika Srba“, navodi Buljubašić.
Aydin-Aitchison je mišljenja da postoje tačke koje prikazuju povezanost s akterima udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), ali ne prikazuju te veze dovoljno detaljno i sa dovoljno izvjesnosti da potkrijepe osuđujuću presudu. Kako kaže, veza između optuženih putem Državne bezbjednosti Srbije s određenim grupama i paravojnim formacijama u drugim gradovima nije dovoljno čvrsto utemeljena u dokazima koje je izvelo tužilaštvo.
Prema njegovim riječima, prije juna 1992. i službenog povlačenja JNA, nesumnjivo postoji komponenta formalnih vojnih snaga Jugoslavije, u kojoj dominira Srbija.