Sport

Samo se prije 16 godina s Newcastlom moglo igrati “normalno” i više nikada

Godišnjica vrhunca bh. fudbala

Bilo je protiv Atalante sada sigurno 25-30 hiljada ljudi na tribinama, atmosfera u prvih pet minuta veličanstvena, za pamćenje, ali avaj…

Odigrali su naši klubovi još zanimljivih utakmica u Evropi, stadion se znao napuniti i protiv Dinamo Kijeva, možda još veličanstvenije je sve izgledalo protiv Borussije Moenchengladbach (vjerovatno i zbog rezultata), ali niko nije odigrao, a bogami još zadugo neće odigrati utakmicu čije je poprište bio stadion Koševo 14. avgusta 2002. godine.

I ako odigra, ako dođe vrijeme da neki naš klub prođe barem jednu prepreku u Ligi prvaka, pa onda drugu, eventualno treću, ta velika utakmica teško će svojom veličinom nadmašiti ovu koja se odigrala u posljednjem sretnom momentu bh. fudbala.

Teško će je nadmašiti jer je meč s Newcastleom bio prvi veliki susret nekog našeg kluba u Evropi nakon osamostaljenja. Prvi, dakle.

Loading...

Da sutra s Real Madridom neki naš tim odigra pred još punijim, novijim Koševom ili – da naslutimo – na nacionalnom stadionu što primiti može 60, 70, 80 hiljada gledalaca ta utakmica bi morala biti toliko posebna, sa nevjerovatnim rezultatskim preokretima, akcijama kakve su izvodili Romario i Bebeto u tandemu… da bi bila značajnija.

Tragedija percepcije

Šta je to tada bilo toliko magično?

Prvo, bio je to dvomeč u kojem se već unaprijed znao pobjednik, ali riječima Amara Osima – i tada, a i sada osporavanog trenera – sa izrazito jačim protivnikom tada se moglo igrati “normalno”.

Osim kada hoće nešto da pohvali, a ne bi da pretjeruje on kaže da neko igra “normalno”. To valjda znači pravilno, korektno, onako kako treba, kako bi se očekivalo od igrača-profesionalca koji je prošao fudbalsku školu i ima minimum inteligencije i fudbalskih vještina. Igralo se normalno i ne samo što zaista jeste, već je u pojedinim trenucima visio gol Newcastla u zraku.

Nikada više okupljenih ljudi na nekom našem stadionu (a, da stvar bude dodatno plemenitija, bilo je tu i mnoštvo onih koji možda ni ne navijaju za Želju) došlo je da vidi “pravu” utakmicu. Nakon godina patnje i nedeševanja ičega što je moglo ličiniti na nekadašnje predstave kada su sarajevskim terenima gazali Pape Sušić, Mehmed Baždarević, Paja Pašić, Husref Musemić, Radmilo Mihajlović, Haris Škoro…

Bilo je to vrijeme mnogo većeg entuzijazma. Vrijeme u kojem je običan čovjek očekivao da može biti samo bolje, no do danas to vrijeme ostat će najbolje od tad. I to je najveća tragedija našeg društva, generalno naših života; To što je nam je najljepše bilo 1996.

Tih godina se smatralo da ne može biti gore, a na primjeru jedne fudbalske utakmice vidimo da 2018. može biti, i to mnogo gore. I kad bi se od danas počele stvari mijenjati nabolje, to je još dobrih nekoliko godina patnje.

Tog 14. avgusta 2002. Sarajevo je (bar jedan njegov dio) živjelo jednu vrstu života koji se ovdje nije mogao osjetiti ni prije ni poslije (u to “prije” ubrajamo period nakon rata). Kao da je grad neko smjestio u totalno drugi kontekst, drugo vrijeme.

Sarajevo je bilo ozbiljan grad, a činjenica da se poslije meča raspravljalo o tome je li Denis Karić mogao nekako srušiti Kierona Dyera, pa da ostane barem 0:0 danas djeluje nadrealistična. Kao i podatak da su ovdje nekad bile Olimpijske igre.

Koliko “onih para” vrijedi titula?

Nije Željo tada ni pobijedio ni gola zabio, regularnog, ali se slavilo. Dao je Almir Gredić jedan iz ofsajda za erupciju oduševljenja onih koji su bili daleko. Slavilo bi se i bez tog gola. Prštao je ponos na sve strane što je bilo moguće vidjeti jednog Alana Shearera kako mu Keno Hasagić s glave skida loptu, a ovaj toliko zamahnuo da je mogao vrat “uganuti”. Kako Lomana Lua Lua prolazi, a suprotstavljaju mu se Mulalić i Alihodžić.

Nezamislivost tog događaja na koncu pobija svu “argumentaciju” onih koji gorljivo zastupaju stav da je Osim bezveze trener i kako su se na Grbavici titule kupovale. Danas za milijardu milijardi ne može niko kupiti mogućnost da se sastane sa Tottenhamom recimo i da mu u takvoj utakmici igraju “izmišljeni” Sanjin Mešić i Mirzet Alagić.

Pa i kada bi dostigao neko taj nivo i zaigrao iz ove siromašne i opustošene lige u play-offu Lige prvaka teško da bi mogao igrati “normalno”. Bilo bi za Tottenham glatkih sedam-osam nula, kao što je za Liverpool lani protiv Maribora. A Maribor Real Madrid za sve naše klubove.

Loading...
Tags

Slični članci

Back to top button
Close