Rusko ministarstvo odbrane ovih dana je objavilo zauzimanje Grodovke, sela u smjeru Pokrovska. Osim toga, u smjeru Kurahova zauzeto je još jedno selo, analizira Index.
Piše: Ivan Čović
No najvažnija vijest s fronta je ulazak ruskih snaga u grad Toreck u Donjeckoj oblasti. Radi se o gradu koji je prije rata imao oko 40.000 stanovnika i bio je jedan od dobro utvrđenih ukrajinskih gradova u Donjeckoj oblasti.
Situacija u gradu nije čista, a sa sigurnošću se može reći da su ruske snage ušle u njegov istočni dio te da se vodi velika bitka za grad. U međuvremenu su ukrajinske snage počele graditi novu odbrambenu liniju oko Pokrovska. Grade se utvrde i na cesti prema gradu Dnjipru. Nova linija bi tako trebala biti na administrativnoj granici između Dnjipropetrovske i Donjecke oblasti.
Time se potvrđuje da se situacija u Donbasu nastavlja negativno razvijati za ukrajinske snage. Ovaj tempo napredovanja u Donbasu ruske snage nisu imale od petog mjeseca 2022. godine, kada su redom pali Mariupolj, Sjeverodonjeck, Lisičansk itd. No, ne može se reći da je tim napretkom ruskih snaga započeo kolaps ukrajinskih snaga. Prema dostupnim analizama, ukrajinske snage u tom postupnom povlačenju iscrpljuju ruske snage i tjeraju ih na velike gubitke. Tako bi, vjeruje se, Kijev mogao iduće godine formirati snage za novu ofenzivu.
Takva taktika “iscrpljivanja” podrazumijeva da su gubici ruske vojske toliki da ne može unovačiti dovoljan broj novog kadra. Međutim, takvo nešto još uvijek nije izvjesno. Ruska vojska zasad uspijeva apsorbirati gubitke novačenjem i povećanom proizvodnjom oružja, uz sve realne probleme koje to donosi. U tom smislu ostaje nejasno koliko Ukrajina treba izgubiti teritorija prije nego što rusku vojsku počne ozbiljno nagrizati nedostatak kadra.
Dodatno, ukrajinska ofenziva u Kursku je opteretila njene resurse i tako “pomogla” ruskim snagama da brže napreduju u Donbasu. Kijev se nada da će veći gubici ruske vojske učiniti rat neodrživim za Kremlj prije nego što postane neodrživ za Kijev. S obzirom na to da je Kremlj postavio ekonomiju na ratne temelje, jasno je da će taj cilj biti jako teško ostvariv. Barem zasad Rusija povećava broj vojnika i proizvodnju oružja.
Ruske snage će definitivno nastaviti ovim tempom, odnosno pokušat će do kraja izgurati ukrajinske snage iz Donbasa. Činjenica da su ruske snage, čak i uz velike gubitke, praktički uništile utvrđenu liniju fronta u Donbasu, koja se gradila od 2014. godine i bila je najbolje utvrđena linija na cjelokupnom frontu, omogućava da ruske snage, pod uvjetom da održavaju tempo, nastave potiskivati ukrajinske snage. Jednostavno, koliko god brzo djelovali, Kijev ne može napraviti slične utvrde u tako kratkom vremenu. S druge strane, teško je reći koliko dugo ruske snage mogu držati ovaj tempo.
Situacija u Ukrajini je takva da trenutno nije jasno koji je cilj ukrajinskih postrojbi na frontu osim strateškog povlačenja i pokušavanja nanošenja što većih gubitaka ruskoj strani.
Gubitak dijelova Donjecke oblasti nije sam po sebi velik strateški poraz. Ruska strana kontrolira veći dio Donbasa i nekoliko novih izgubljenih gradova u toj oblasti neće napraviti značajnu razliku. Međutim, daljnjim napredovanjem Ukrajini prijeti dolazak ruskih snaga pred ključne industrijske gradove, Dnjipro i Zaporižju. Taj pravac je iznimno važan za tok rata. Ova dva grada osiguravaju većinu logistike OS Ukrajine, stoga je njihovo očuvanje strateški iznimno bitno za cijeli front, ali i za samu Ukrajinu.
Druga bitna stvar je operacija u Kurskoj oblasti. Činjenica je da to područje ima prioritetan značaj za ukrajinsko vodstvo. Drugim riječima, Kijev je odlučio držati pozicije u toj oblasti dok se ukrajinske snage povlače u Donjeckoj oblasti. Pritom predsjednik Zelenski u svojem Planu pobjede jasno artikulira stav o vraćanju na granice iz 1991. godine.
Cilj Ukrajine je sasvim legitiman i nije sporan. Međutim, u domaćoj javnosti postoji skepsa. Također, iako su zapadni partneri primili plan ukrajinskog predsjednika, u najmanju su ruku podijeljena mišljenja oko njegove provedbe, kao i održivosti.
Zapadni mediji otvoreno izražavaju neslaganje s Planom pobjede. Velika Britanija još uvijek ne daje dopuštenje Ukrajini za udar dalekometnim projektilima na teritorij Ruske Federacije. Ipak, vojno-industrijske kompanije poput Rheinmetalla, Saaba itd. već su dogovorile s Kijevom neki oblik proizvodnog programa za topništvo i oklopna vozila.
Stoga postoji mogućnost da Zapad odbije ključne tačke Plana pobjede, kao što je ulazak Ukrajine u NATO, ali da ispuni neke od tačaka tog plana. Sam Kijev ne inzistira na odobrenju plana. Prema ukrajinskom predsjedniku, ovaj dokument bi trebao biti temelj idućeg mirovnog summita.
Što se tiče stava o vraćanju Ukrajine na granice iz 1991. godine, u zapadnim medijima se sve više piše o zaustavljanju rata duž linije fronta. Zanimljivo je da se uz to spominje ulazak “slobodnog teritorija” Ukrajine u NATO savez. Ured predsjednika i ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine demantirali su takvu mogućnost.
Ukrajina i turnejom ukrajinskog predsjednika po Evropi pokušava dobiti saglasnost za primjenu plana. Ipak, sve je veći trend u zapadnim medijima kako je potrebno zaustaviti rat. Također, odnos Kijeva sa Zapadom uspoređuje se s odnosom Izraela s SAD-om, pri čemu Kijev gleda kako napraviti pritisak na Zapad kao što to radi Izrael, koji očito djeluje suprotno onome što od njega traži Bijela kuća.
No, valja napomenuti da je Izrael puno manje vojno i ekonomski ovisan o svojim saveznicima od Ukrajine i da Iran ipak nije Rusija. Stoga su velika pitanja koje će od točaka iz Plana pobjede Kijeva Zapad ispuniti i kako bi izgledao eventualni poziv Ukrajini u NATO savez ako ga se doista razmatra. Isto tako, vjerovatno je da Kijev neće biti potpuno zadovoljan odlukama koje se donesu na Zapadu.
(Vijesti.ba)