Rukom oblikovana tiha estetika Midhete Agić

U specijalnom intervjuu za magazin ELLE, Midheta govori o energiji prostora koju njeni radovi unose, o povezanosti mode i keramike, ali i o tome šta zaista znači biti autentičan u vremenu koje autentičnost sve češće koristi kao parolu.

Sjećate li se prvog trenutka kada ste uopšte poželjeli dodirnuti glinu? Da li je taj dodir bio slučajan ili je u njemu od početka postojala neka vrsta intuicije?

Sjećam se, ali ne kao događaja, već kao senzacije koja je postojala prije nego što sam je razumjela. Kada sam prvi put dodirnula glinu, osjećaj je bio kao povratak, a ne otkrivanje. Kao da je ruka već znala šta da radi, samo sam ja morala da joj se maknem s puta. Intuicija je bila prisutna od početka kao tihi poziv ka nečemu vrlo starom, osnovnom, jednostavnom i istinitom.

GAZAR je postao sinonim za mirne, gotovo kontemplativne objekte. Kako se ta tišina prenosi iz vas u materijal?

Ne prenosim je – ja se samo trudim da ne remetim ono što je već tu. Tišina postoji u materijalu, kao što postoji u tijelu. Moj proces je uglavnom slušanje: disanja, ritma pokreta, pauza između pokreta. Ako u sebi nosim buku, komad će to pokazati. Zato glina ponekad postaje ogledalo, a proces zapravo postaje povratak u svoj unutrašnji mir.

Vaši predmeti izgledaju kao da su pronađeni u nekom vremenu koje nije ni prošlo ni buduće. Koliko svesno oblikujete estetiku GAZAR-a, a koliko dopuštate da vas materijal vodi?

To je delikatna ravnoteža. Postoji jasna nit estetike koju osjećam kao domaću: suzdržanost, suptilnost, tihi odmak od suvišnog, ali nijedan komad nije isplaniran do kraja. Materijal mi govori kada je dosta, kada je previše, kada je prečisto. Rekla bih da je moja estetika samo okvir, ali glina je sve što se dešava unutra. Estetika postavlja granice, određuje mjeru, smjer, osjećaj šta jeste Gazar, a šta nije, ali pravi život komada odvija se u prostoru između namjere i materijala, tamo gdje ruka malo popusti, gdje linija neočekivano omekša, gdje oblik sam pronađe svoju tačku ravnoteže.

Ja nudim početak, ali glina završava rečenicu. Komad je potpun tek kada osjetim da više nisam ta koja ga vodi, već da on postoji samostalno, sa svojom sopstvenom tišinom i prisutnošću.

Proces ručne izrade je uvijek i proces prisutnosti. Šta vam on otkriva o vama samima?

Otkriva da sam strpljiva i nestrpljiva istovremeno, da želim kontrolu, ali je oslobađanje te kontrole jedina stvar koja vodi ljepoti. Otkriva mi gdje još imam tvrdoću, gdje imam blagost, gdje se opirem, a gdje sam meka. Uz sve to, otkriva i da sporost nije moja prirodna polazna tačka – ona je izbor koji moram iznova praviti. U procesu vidim svu svoju nestrpljivost, potrebu za rezultatom, želju da znam unaprijed. Glina me stalno vraća na ono što jeste sada, bez garancija.

Naziv GAZAR dolazi od tkanine koja zadržava oblik, baš kao i vaši komadi. Šta vam znači ideja trajnosti u današnjem, prilično krhkom svijetu?

U svijetu koji nas stalno gura naprijed, trajnost je tiho insistiranje na ostajanju. To je mala pobuna protiv zaborava – ne nužno fizička, već emotivna. Želim da predmet živi u prostoru dugo, ne zato što je izdržljiv, već zato što nekoga prati, kao prisutnost ili kao mali ritual, svakodnevna potvrda života koji teče sporije nego što mislimo. Gazar komadi nisu samo dekoracija – oni su uporišta za ljude koji razumiju vrijednost tišine, težinu unutrašnjeg prostora.

Svaki predmet GAZAR-a djeluje kao da ima sopstvenu energiju prostora. Kada znate da je komad u potpunosti završen?

Kada više nema šta da kažem, ali i kada više nema šta da uklonim. Završetak komada nije dodavanje, već trenutak pauze, prostor u kojem se sve što je postojalo u procesu konačno smiruje. Komad tada prestaje biti projekcija moje ruke i misli, postaje samostalan i zauzima prostor sopstvenom energijom.

U vašim radovima postoji i modni senzibilitet, gotovo kao da su skulpture nosive. Da li mislite da se između mode i keramike zapravo dešava isti čin oblikovanja identiteta?

Da. I moda i keramika su načini da govorimo bez riječi. Komad keramike, baš kao i komad odjeće, može biti tihi svjedok naše unutrašnje priče, pokazatelj našeg stanja, našeg ritma, našeg odnosa prema prostoru i vremenu.

To je dijalog identiteta: mi oblikujemo predmete, oni oblikuju nas, a mi kroz njih komuniciramo sopstvenu estetiku, emociju i vrijednosti, često i bez riječi. Kroz ovaj proces granica između mode i keramike se briše; oba svijeta služe istom cilju: da nas vraćaju sebi i istovremeno povezuju s drugima.

Ako bismo GAZAR posmatrali kao osobu, ko bi ona bila? Kako bi disala, mislila, izgledala?

Gazar bi bila tiha figura u prostoru – neko ko govori malo, ali pažljivo. Njena estetika bi bila čista, suptilna, ne zato što izbjegava složenost, već zato što je već prošla kroz nju. Bila bi neko ko vidi detalje koje drugi propuštaju, ko primjećuje tišinu u buci i harmoniju u nesavršenosti. Njeno prisustvo bi imalo težinu, ali ne opterećujuću, više kao oslonac, mjesto gdje se prostor i vrijeme na trenutak smire. Gazar bi bila neko ko dopušta drugima da udahnu, da budu prisutni, da osjete ritam unutrašnjeg svijeta kroz njenu tišinu.

U vremenu preplavljenom digitalnim slikama, kako štitite svoj proces od prebrze potrošnje? Da li vas ikada brine što se “autentičnost” danas toliko koristi kao parola?

Brine me, naravno. Zato se trudim da ne snimam proces kao spektakl, da ga ne izlažem u potpunosti brzini i površnosti digitalnog svijeta. Ono što se dešava dok glina još nije gotov komad, dok ruka još traži oblik, pripada meni; to je vrijeme koje je samo moje, intimno i neponovljivo.

Autentičnost danas često postaje parola, marketinški pojam, ali za mene ona nije estetika niti predstava. Autentičnost je prisutnost. To znači biti potpuno tu u trenutku, s materijalom, sa sobom, s procesom. Ako si prisutan, tada si autentičan – bez obzira na to da li spolja izgleda „prirodno“ ili „savršeno“.

I za kraj, šta biste željeli da ljudi osjećaju kada stave ruke na vaš predmet? Da li je to mir, težina, nježnost, zahvalnost, ili nešto sasvim drugo?

Želim da osjete povratak sebi. Ponekad je to mir, ponekad težina, ponekad nježnost. Uvijek je dodir sa sobom. Ako komad uspije da ih vrati u tijelo makar na jedan udah – on je ispunio svoju svrhu.

Piše: Teodora Bogdanović / ELLE.rs

(Vijesti.ba / ELLE.rs)