Njegov veličanstveni put nije počeo u dvoranama, niti na radiju, niti televiziji, već u jednoj kafani na Sokocu, dok je čekao radnički autobus. Tu je zaradio svoj prvi honorar.
“Pošao sam na selo kući i stao sam u Sokocu. Čekajući radnički autobus da nas vozi kućama, ušao sam u kafanu gdje je bila muzika. Tu sam bio sa društvom i zamolili su me da zapjevam koju. Ja ustao, zapjevao, a gazda se oduševio”, ispričao je Bešlić gostujući u podcasta “Soundtrack vremena” sa Amirom Misirlićem.
Gazda te kafane bio je prvi koji je prepoznao ono što će milioni kasnije voljeti, iskrenost, snagu i emociju u glasu jednog mladića iz Bosne.
“Kaže gazda: ‘Kad bi ti ovdje pjevao, bilo bi puno uvijek’. Pitao me odmah čiji sam, ja mu kažem ko mi je otac, on me pita da li bi mi dozvolio da pjevam, hoće li se ljutiti ako završim tako u kafani… Oni su se poznavali, a ja znao da moram od nečega početi i pristanem”.
“Ako je tako, ne moraš ni ići kući”, rekao mu je tada. I Halid je ostao. U sobi iznad kafane, sa muzičarima iz Šapca, kafanskim vukovima koji su ga učili zanatu.
I tako pet godina. Kafana je bila, rekao bi Halid: Puna k'o šibica.
“A onda sam došao u Sarajevo sa širim repertoarom… Četiri godine sam pjevao u četiri kafane, bio sam popularan kao kafanski pjevač u Sarajevu kao što sam sada popularan kao pjevač na teritoriju bivše Jugoslavije. Kada sam snimio prvi singl, to je ‘planulo’ u Sarajevu, ali ne okolo. To je tako, od nečega se moralo početi”, prisjetio se Bešlić.
A onda je došao prvi nastup u Domu sindikata u Beogradu, tada san svakog pjevača. Halid je uzeo momenat i napravio historiju.
“Ja, prvo pa muško. Nisam ja pjevao jer sam ja tu došao, već zahvaljujući Hanki Paldum jer je bio njen koncert. I tad sam uspio da se nametnem da odmah Beograd o meni priča. Ja sam stavio mikrofon u džep i zapjevao ‘Šeher grade Banja Luko mila’ usred te dvorane. Nastao je delirijum”. Iskoristio sam momenat i odmah su novine pisale: Došao neki Bosanac pjeva bez mikrofona. Uglavnom pažnja je skrenuta”, ispričao je Halid.
To nije bio trenutak, to je bio početak.
Od tada Halid je obišao svijet. Pjevao je od Australije do Amerike, od Dubaija do Švedske. Njegovi koncerti nisu samo muzički događaji oni su postali razlog za putovanje, susrete … Ljudi su dolazili iz svih krajeva da ga čuju, čak i oni koji ne razumiju riječi zavoljeli su emociju.
“Često mi se dešavalo da od ljudi čujem da su neki moj nastup iskoristili kao povod za dolazak u grad u kojem sam nastupao. Planiraju se putovanja po zakazanim datumima za koncerte. “Dešavalo mi se da se u moje pjesme zaljube i ‘pravi stranci’, ne samo dijaspora. Među njima je dosta Šveđana naprimjer. Kada se oni ‘zakače’, to je boli glava. Neki su išli tako daleko pa nauče i naš jezik. Njima se moja muzika svidi tako što je čuju od nekog prijatelja koji dolazi sa naših prostora, pa se onda i oni zaraze”, ispričao je Halid.
Jedno je sasvim sigurno, Halidova karijera nije bila rezultat marketinških trikova, kalkulacija ili scenskih spektaklova. Njegova karijera je plod iskrenosti, rada I strasti.
Jer, Halid je uvijek bio Halid. I kada kifle kupuje u pekari.
Zatvorene kafane i koncertne dvorane al zato su pekare otvorene 😉
Posted by Dragomir Bokan on Ponedjeljak, 30. novembar 2020.
(Vijesti.ba)