Vlade eurofilskih zemalja uvijek su pune ambicija kada mogu preuzeti “predsjedavanje EU”. Obećavaju ljudima da će usmjeriti agendu EU u smjeru koji ljudi žele. U stvarnosti, “predsjednici EU” nisu toliko moćni i uglavnom se moraju nositi s onim što je već na stolu.
Najvidljiviji su one koje se odnose na potpuno novi migracioni pakt, koji je zaključen između institucija EU sredinom decembra.
Snažna ambicija belgijskog predsjedavanja je srednjoročna – jačanje ekonomije. Nakon svih odluka o Green Dealu posljednjih godina, savezna i flamanska vlada žele provjeriti konkurentnost kompanija iz EU. Uz visoke subvencije za kompanije u SAD-u i Kini, u vrijeme kada zemlje daju prednost vlastitim nacionalnim ekonomskim interesima, EU mora pronaći odgovor. Kao mala zemlja, Belgija želi da bude sigurna da odgovor dolazi sa nivoa EU. Uz nacionalne odgovore, velike i bogate zemlje poput Njemačke, imale bi nepravednu prednost.
I onda, tu je dugoročnija, koja se mora pripremiti od danas: proširenje i njegove finansijske posljedice. U mjestu Šuman i oko njega, postoji opći osjećaj da je ambiciozno proširenje, između ostalog i Ukrajine, veoma neophodno, ali za sada niko nema pojma o tome kako rekonstruisati glasačke procedure i finansije, kako bi ova veća Unija bila efikasna.
Osim planiranih tačaka dnevnog reda, postoje ono što je Harold Macmillan nazvao “događaji, dragi moj dečko, događaji”. Kako će događaji na primjer u Ukrajini i Gazi utjecati na svijet? Geopolitički događaji nisu u nadležnosti belgijskog predsjedništva, ali mogu utjecati na rad u različitim sastavima Vijeća.
I na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je pitanje nominacija. Ko će naslijediti (također predsjednika) Charlesa Michela? Hoće li Ursula von der Leyen ostati ili otići u NATO? Kako će političke stranke pokušati da osvoje vlast u Parlamentu, Vijeću i Komisiji? Svi dijelovi te slagalice sjedaće na svoje mjesto tek u drugom semestru, ali ambiciozni političari znaju da moraju biti spremni. Posredovanje će biti neophodno već sada.
(Vijesti.ba / FENA)