Poznat je kao politički “shape-shifter” – sposoban graditi odnose sa svima…
Kad je u januaru 2025. počeo drugi mandat Donalda Trumpa, mnogi su se pitali u kojem će smjeru krenuti američka vanjska politika prema Latinskoj Americi. U njegovom timu tada su se isticale dvije ključne figure sa suprotnim vizijama. S jedne je strane bio Richard Grenell, zagovornik realpolitike i sklapanja dogovora s protivnicima radi promovisanja nacionalnih interesa, a s druge Marco Rubio, promotor stare, maksimalističke, tvrde linije.
Kada je prošle subote uhvaćen Nicolás Maduro sa suprugom Cilijom Flores, postalo je jasno da je Rubio izašao kao pobjednik.
No, kako se Rubio u samo desetak godina transformisao od Trumpovog protivnika u njegovog glavnog čovjeka od povjerenja za vanjsku politiku? Marco Rubio je zanimljiva politička figura. Sin je kubanskih prognanika, odrastao na Floridi, što je duboko oblikovalo njegove stavove. Oduvijek je bio jastreb prema radikalnim ljevičarskim, autoritarnim i komunističkim režimima.
Od protivnika do saveznika
Jedna osobina dosljedno ga definiše: politička prilagodljivost. Upravo mu je ta sposobnost prilagodbe omogućila brz uspon u svijetu MAGA i dovela ga do historijske pozicije: postao je prvi čovjek nakon Henryja Kissingera koji istodobno obnaša funkcije državnog sekretara i savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Poznat je kao politički “shape-shifter” – sposoban graditi odnose sa svima. Od Ivanke i Lare Trump, što mu je pomoglo ublažiti prijašnje sukobe s predsjednikom, pa sve do demokrata, s kojima je godinama sarađivao u sklopu dvostranačke grupe Gang of Eight na izradi prijedloga reforme migracijske politike. Njegovo imenovanje za državnog sekretara Senat je potvrdio s čak 99 glasova za, uključujući i demokrate koji su se nadali da će obuzdati Trumpa i biti “jedina odrasla osoba u sobi”. No, ubrzo su se razočarali. “Mislim da je doživio potpunu MAGA lobotomiju”, rekao je nedavno demokratski senator Chris Van Hollen.
Rubio, međutim, nije do vrha stigao samo zahvaljujući odanosti Trumpu. Neosporno posjeduje možda i najviše vanjskopolitičkog iskustva među republikancima na vlasti. Više od desetljeća proveo je u Senatu gdje je bio član Odbora za vanjske odnose i Odbora za obavještajne poslove.
Promjena režima u Venecueli njegov je lični projekat. Mjesecima je gradio slučaj za uklanjanje Madura, a Trumpa je na kraju uvjerio tvrdnjom da Venecuela masovno isporučuje drogu SAD-u, iako bi, po toj logici, Meksiko i Kolumbija trebali biti prve mete.
Rubio je također veliki zagovornik korištenja američke vojne moći za svrgavanje režima, no to nisu argumenti koji prirodno privlače Trumpa. Njega je u konačnici uvjerio drukčijim pristupom: ističući goleme venecuelanske zalihe nafte i činjenicu da je zemlja velik izvoznik migranata u SAD. Trump je u tome vidio priliku za američke naftne kompanije i kontrolu migracija, a Rubio sada pokušava njegov fokus preusmjeriti prema Kubi gdje želi pokrenuti domino-efekt rušenja režima, piše Jutarnji list.
Rat protiv narkoterorizma
Rubio time gradi militantnu vanjsku politiku nalik onoj Dicka Cheneyja, glavnog arhitekta rata protiv terorizma koji je Busha uvjerio da napadne Irak jer je Sadam Husein navodno posjedovao oružje za masovno uništenje. Kao i tada, i sada se zanemaruju procjene obavještajnih službi koje ne podržavaju službenu naraciju. Američka historijska intervencija u Latinskoj Americi duga je i kontroverzna. No, kako primjećuje analitičar James Bosworth, SAD gotovo stoljeće nije koristio vojnu silu na ovom nivou na zapadnoj hemisferi. Trump želi da intervencije postanu pravilo, a ne izuzetak.
Padom režima u Caracasu i Havani Rubio želi učvrstiti poziciju među konzervativcima u Republikanskoj stranci, koji su još uvijek skeptični prema njegovoj odanosti predsjedniku Trumpu, i latinoameričkim biračima na Floridi, ključem pobjede stranke na izborima. Ujedno gradi teren za eventualnu predsjedničku kandidaturu, kao potencijalni Trumpov nasljednik uz J. D. Vancea, od kojega nema ni traga ni glasa. Vance nije bio u Mar-a-Lagu odakle je orkestrirana operacija hvatanja Madura, a nije se pojavio ni na jednoj Trumpovoj konferenciji za novinare otkako je uhvaćen venecuelanski predsjednik. Zato se čini da je američki potpredsjednik marginalizovan, a možda se i sam distancirao, ostavljajući Rubija da zauzme centralno mjesto. Jer, niko ne zna šta bi sada moglo izaći iz ove Pandorine kutije koju je Rubio otvorio.
Kako upozorava novinar Washington Posta John Hudson, pad režima mogao bi izazvati još veće siromaštvo i novi val migracija. A nema ni garancija da će američke naftne kompanije uskoro profitirati.
(Vijesti.ba)