Apelacija SDA ustavnom sudu, izbor Komšića za člana Predsjedništva i slični pravno utemeljeni potezi probosanskih stranaka koji nailaze na poseban gnjev, pojedinci s pravom mogu kritikovati iz ugla političke svrsishodnosti, ali je netačno i nekorektno povlačiti paralelu sa srbijanskom politikom s kraja osamdesetih i početka devedesetih, jer niti su ulozi i pozicije iste, niti je BiH usporediva s Jugoslavijom.
Komentarišući najavu SDA o podnošenju apelacije Ustavnom sudu BiH po pitanju ustavnosti imena Republike Srpske, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je kako smatra da predstavnici Bošnjaka prave grešku kakvu su Srbi pravili do 90-tih godina. Ovo su česte zamjerke koje se sa strane srpske i hrvatske političke i intelektualne scene, ali čak i pojedinih, mahom lijevo usmjerenih intelektualaca iz Sarajeva mogu čuti na račun bošnjačke i probosanske politike.
Intencija je upozoriti da jednako kao što su Srbi u Jugoslaviji svojom agresivnom politikom i maksimalističkim zahtjevima pokrenuli proces koji je zemlju odveo u raspad i krvave ratove, istom takvom politikom Bošnjaci danas doprinose dezintegraciji BiH i zaziranju druga dva naroda od ove države. Ovakva teza koliko god na prvu izgledala logična i tačna, suštinski je posve pogrešna.
Veze između bošnjačke ili probosanske politike danas, i srpske krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća ima zajedničku crtu prvenstveno u tome što su Srbi većinski u okviru Jugoslavije, kao i Bošnjaci danas u BiH, težili većoj centralizaciji zemlje i kretanju ka više građanskom principu odlučivanja. Srpska frustracija u Jugoslaviji došla je posebno do izražaja nakon ustava iz 1974. godine kojim je većina ovlasti svedena na nivo republika, dok je federalnom nivou ostavljena skromna uloga uz mogućnost republika da blokiraju svaku odluku koja im nije po volji, kao što je i Daytonom kao rezultatom ratnih razaranja Bosna i Hercegovina preuređena na način da su državnom nivou ostavljene ograničene ovlasti u korist entiteta, uz jačanje sistema entičkog predstavljanja preko konstitutivnih naroda.
No, tu otprilike završava svaka poveznica. I uistinu, nije ključni problem srpske politike s kraja osamdesetih i početka devedesetih bio u tome što su težili većoj centralizaciji vlasti, nego u načinu na koji su to provodili. Zahvaljujući Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici učinili su to preko pravnog nasilja, nasilnog uličnog rušenja nelojalnih vlada u Vojvodini i Crnoj Gori u čuvenim jogurt revolucijama, upada u platni sistem Jugoslavije u vrijeme vlade Ante Markovića kada je Milošević na svoju ruku naštampao novac i pustio ga u opticaj, uvođenja ekonomskih sankcija Sloveniji unutar iste države, itd… Srbija drugim riječima, nije krenula putem jačanja Jugoslavije, nego nasrtaja kako na Jugoslaviju, tako i na njene sastavne dijelove. Kada su na ovo pravno i političko nasilništvo koje se nije htjelo primiriti Slovenija i Hrvatska pokrenule pitanje opstanka federacije i u konačnici krenule putem nezavisnosti, koji su slijedili i BiH i Makedonija, Srbija je na to odgovorila bjesomučnim ratovima koji su rezultirali s etničkim čišćenjem, genocidom, 150.000 mrtvih, milionima raseljenih i odseljenih na Zapad, uništenim ekonomijama…
S druge strane, sama Bosna i Hercegovina nije politički i pravno usporediva s Jugoslavijom. Prije svega, za razliku od Jugoslavije koja je AVNOJ-em definisana kao federacija u koju su pojedinačne republike ušle dobrovoljnim udruživanjem, BiH je bila unitarna republika u koju su, kao rezultat ponajviše ratnog pohoda gorespoemnute Miloševićeve politike, prisilno uneseni elementi federalizma s entitetima.
Ni s moralne, a najprije političke i pravne strane dovođenje u pitanje takve vrste administrativne podjele u BiH nastale kao rezultat ratnih razaranja ne može biti ekvivalentno srpskom nasrtaju na uređenje jugoslovenske federacije krajem osamdesetih.
Pored toga, za razliku od srbijanske politike, probosanska i bošnjačka politika do danas se nisu koristili pravnim nasiljem, nisu nasilno rušile nepodobne lidere unutar BiH (Komšić je izabran potpuno u skladu s Ustavom i zakonima ove zemlje), nisu upadale nasilno u platni sistem zemlje, uvodile sankcije drugim, sastavnim jedinicama unutar države, i pogotovo nisu krenuli u nasilne sukobe nakon legalnih, a i mnogih nelegalnih, pravnih i političkih poteza svojih neistomišljenika.
Apelacija SDA ustavnom sudu, izbor Komšića za člana Predsjedništva i slični pravno utemeljeni potezi probosanskih stranaka koji nailaze na poseban gnjev, pojedinci s pravom mogu kritikovati iz ugla političke svrsishodnosti, ali je netačno i nekorektno povlačiti paralelu sa srbijanskom politikom s kraja osamdesetih i početka devedesetih, jer niti su ulozi i pozicije iste, niti je BiH usporediva s Jugoslavijom.
Pa čemu onda takve usporedbe služe? Namjera je jasna – s obzirom da je kretanje prema više građanskoj državi opredjeljenje svih probosanskih stranaka, poređenjem takvih politika i ideja s onim politikama koje su odvele u raspad Jugoslaviju, u startu delegitimizirati i osujetiti i svaki pokušaj borbe za građansku BiH i minimalnog revidiranja krvavih rezultata rata, pod prijetnjom raspada zemlje.