BiH

Nezaštićeni “štićenici” pazarićkog zavoda

Mediji širom Bosne i Hercegovine objavljuju kako je Redžep Salić, direktor Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić „šokirao“ Parlament Federacije BiH svojim izjavama u vezi sa stanjem u toj instituciji.

Briga i senzibilnost našeg sistema o ovom mjestu je vrlo slikovito i eklatantno opisana u samom nazivu Zavoda za „mentalno invalidnu djecu i omladinu“ jer sam termin „mentalno invalidni“ je neprihvatljiv, diskriminatoran i apsolutno neljudski, piše Aida Hrnjić za Aljazeeru Balkans.

Upravo je Parlament FBiH taj koji je donio niz zakona, akata i pravilnika u kojima stoje termini od kojih se ledi krv u žilama – oštećeni, invalidi, duševno bolesni, retardirani, posebnih potreba, te niz drugih najpogrdnijih izraza.

Loading...

No, ovo nije tekst o terminima nego o samom Zavodu, uslovima u kojima borave „štićenici“ unutar istog.

„Nezaštićeni“ bi bio, zapravo, jedini valjan termin za njih, a o čemu je posvjedočio sam direktor Salić stojeći za govornicom Parlamenta FBiH.

Već 15 godina imaju isti jelovnik. Svake sedmice jedu ista jela. Petnaest godina su više gladni nego siti, svjedoči direktor. Nisu gladna usta pojela ni kurbane njima namijenjene, jer ih je neko prodao, dodaje.

Dokle ide ljudsko zlo, pomislih, pa se sjetih sopstvenog djeteta koje u vrtiću koji je pohađalo punih pet godina nikada nije imalo obezbijeđen nijedan obrok. Sjetih se i njega i svih njegovih drugara, te svih posuda po ruksacima, svih restorana iz kojih smo naručivali hranu, sopstvenog bola što postoji sistem koji im je iz usta uzimao.

U cunamiju i oluji sopstvenih misli ispliva i jedna koja čini razliku. Moj sin ima mene, svoju mamu i svog tatu da ga nahranimo i pobrinemo se, dok „neštićenici“ u Pazariću nemaju nikoga. Kako vrtlog misli raste, ispliva i sjećanje na listu želja koje su djeca iz Zavoda Pazarić imala, a mi Sarajlije je ispunjavali svojim donacijama.

Coca-Cola bijaše jedna od njih. Hej ljudi, obična Cola, neko je nje bio željan.

Skupljali smo i činili čuda da pružimo ljubav i ispunimo želje, sve to dok su nekakvi odbori koje je stavila politika uzimali pola miliona u svoje džepove za svoje naknade! Vrate mi se misli opet na sopstveno dijete i sjetih se da je evo sada već bivši direktor Centra kojeg je pohađao moj sin također „objasnio“ nama roditeljima da kuhinja ne radi i da nema obroka jer je kurbansko meso koje su dobili u donaciji, prema nalazu sanitetske inspekcije, imalo bakteriju Ešerihiju koli (Escherichia coli).

Mi nalaz, naravno, nismo vidjeli, ali evo pitam se sada: da neko nije prodao meso namijenjeno djeci, pa zatvorio kuhinju? Kako to da za djecu i osobe sa poteškoćama u Sarajevu nikada nema obroka ili je on tek polovičan? Je li to neko pravilo? Kako to da ima pola miliona konvertibilnih maraka za nekakve odbore, a nema za korisnike?

Znam ja već odavno da je sistem u našem gradu djeci sa poteškoćama u razvoju namijenio Pazarić kao krajnju stanicu, jasno mi je da sistem sebi utabava put, samo da bi opstao takav nakaradan, ali po milioniti put se pitam: a ko je sistem? Valjda smo svi mi ljudi neki sistem, mi ga tvorimo i kreiramo, pa imamo li i mrvu samilosti? Zar ni da imaju jesti!?

Loading...
Tags

Slični članci

Back to top button
Close