Sarajevo Film Festival, sada star 30 godina, izrastao je iz podzemnih projekcija tokom opsade grada. Ti korijeni još uvijek određuju karakter događaja.
Od 1992. do 1996. godine, srpske snage držale su pod opsadom grad Sarajevo, nemilosrdno ga bombardujući i prekidajući struju, grijanje, tekuću vodu i redovno snabdijevanje hranom. Zbog snajperista koji su se nalazili na brdima i stalnog granatiranja, izlazak napolje bio je opasan po život, navodi se u uvodu teksta New York Timesa.
Ipak, to su bili uslovi u kojima je Sarajevo Film Festival zaživio. Sada slavi svoju 30. godišnjicu, festival, koji traje do petka, prerastao je u vrhunski događaj filmske industrije u regionu Balkana. Ali, njegovi korijeni još uvijek određuju njegov karakter.
Nakon raspada Jugoslavije, etničke tenzije u Bosni i Hercegovini su se produbile, što je rezultiralo nasilnom nacionalističkom kampanjom koju su predvodili bosanski Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata. Kada je izbio rat u Sarajevu, Mirsad Purivatra, osnivač festivala, živio je u podrumu s drugim članovima, kako je on nazvao, “pank” kolektivom – umjetničkim tipovima koji su radili u pozorištu, muzici i filmu, od kojih su mnogi bili uključeni u Akademija scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.
“Nakon nekoliko mjeseci shvatili smo kako da preživimo fizički, ali onda smo se zapitali: ‘Kako ćemo preživjeti psihički?’”, rekao je Purivatra uz kafu na trgu u centru grada. Purivatra i njegovi saradnici počeli su da postavljaju performanse u podrumu i pozivaju umjetnike da kreiraju instalacije u podzemnim prolazima kojima su se Sarajlije kretale gradom”.
Na kraju je vijest o ovim naporima stigla do međunarodne štampe, što je inspirisalo pisce i umjetnike izvan Bosne da posjete Sarajevo i podignu svijest o teškom položaju grada kroz akte kulturne solidarnosti. Susan Sontag je, na primjer, oživjela predstavu “Čekajući Godoa” uz svijeće sa bosanskim glumcima i pozorišnim stručnjacima.
Više pročitajte u tekstu New York Timesa.
(Vijesti.ba)