Sama riječ kečap zapravo dolazi od izraza “ke-tsiap“, stare riječi kojom su stanovnici jugoistočne Azije opisivali riblji umak.
Njegovo ime danas varira ovisno o državi, međutim kineski moreplovci koji su ga popularizirati u toj regiji zvali su ga “ke-tsiap“. Kada su Europljani počeli posjećivati ovo područje u 17. stoljeću, jednostavno su prihvatili taj naziv.
Rana verzija kečapa posebno je oduševila Britance, budući da se pripremala na isti način kao i današnji riblji umaci – soljenjem i fermentiranjem inćuna. Britanci su ke-tsiap ponijeli u svoju domovinu i počeli eksperimentirati dodajući razne sastojke, poput piva gljiva, oraha, kamenica… Tijekom 18. i dijelom 19. stoljeća gotovo svaki kuhar u Britaniji imao je svoj recept za pripremu kečapa. Zanimljivo je da se rajčica u ovim kombinacijama još uvijek pojavljivala vrlo rijetko.
Izostavljanje rajčice iz ranih recepta danas se može činiti kao veliki propust. Rajčice su bogate glutamatom (zaslužnog za umami okus) stoga se čine kao očit dodatak inćunima ili gljivama. Razlog za ovaj propust mogao bi ležati u činjenici da se u to doba vjerovalo kako su rajčice povezane s otrovnim biljem. S druge strane, možda su tadašnji stanovnici jednostavno bili zadovoljni kečapom od gljiva, koji još uvijek postoji u Velikoj Britaniji.
Do kraja 19. stoljeća kečap od rajčice zauzeo je čvrsto mjesto među gustim začinima u Britaniji i Americi. Konačno, čovjek imenom Henry J. Heinz kečapu je dodao ocat i šećer i to u omjeru u kojem se koriste čak i danas. Iako je te sastojke dodao kako bi kečap na polici dulje trajao, ovaj recept bio je pun pogodak. Stoga ne čudi da je upravo Heinz danas jedan od vodeći brendova kada je riječ o proizvodnji kečapa.