Prisutnost siderita dokaz je da je Mars nekada imao gustu atmosferu bogatu ugljendioksidom.
Mineral siderit, koji se nalazi u izobilju u stijenama koje je izbušio NASA-in rover na površini Marsa, pruža nove dokaze o toplijoj i vlažnijoj dalekoj prošlosti Crvene planete, kada je imala velike količine vode, a možda su postojali i uslovi za život.
Rover Curiosity, koji je 2012. godine sletio na Mars kako bi istražio da li je ta planeta ikada mogla podržavati mikrobni život, pronašao je mineral u uzorcima stijena izbušenim na tri lokacije 2022. i 2023. godine unutar kratera Gale, velikog udarnog bazena sa planinom u središtu.
Siderit je mineral željeznog karbonata. Njegovo prisustvo u sedimentnim stijenama starim nekoliko milijardi godina pruža dokaze da je Mars nekada imao gustu atmosferu bogatu ugljendioksidom – gasom koji bi putem efekta staklene bašte zagrijavao planetu do te mjere da bi mogla održavati tekuću vodu na svojoj površini.
Na Marsovoj površini postoje obilježja koja su mnogi naučnici protumačili kao dokaze da je tekuća voda nekada tekla površinom – moguće su postojali okeani, jezera i rijeke, što se smatra potencijalnim staništima za mikrobni život u prošlosti.
Uzorci daju dodatnu težinu
Ugljendioksid je glavni staklenički gas koji reguliše klimu na Zemlji, kao i na Marsu i Veneri. Njegovo prisustvo u atmosferi zadržava sunčevu toplotu, zagrijavajući klimu.
Do sada je bilo malo dokaza da je Mars nekada imao atmosferu bogatu ugljendioksidom. Pretpostavlja se da je atmosfera – iz razloga koji još nisu u potpunosti shvaćeni – evoluirala iz guste i bogate ugljendioksidom u rijetku i siromašnu tim gasom, dok je ugljik kroz geokemijske procese završio u stijenama Marsove kore kao karbonatni mineral.
Uzorci koje je prikupio Curiosity dodatno podržavaju ovu hipotezu. Uzorci su sadržavali i do 10,5% siderita, što je potvrđeno instrumentima na roveru.
– Jedna od dugotrajnih misterija u proučavanju planetarne evolucije Marsa i njegove potencijalne nastanjivosti glasi: ako su velike količine ugljendioksida bile potrebne za zagrijavanje planete i omogućavanje tekuće vode, zašto je pronađeno tako malo karbonatnih minerala na površini Marsa? – rekao je Benjamin Tutolo, geokemičar sa Univerziteta u Calgaryju i član NASA-inog tima rovera Curiosity, te glavni autor studije objavljene u časopisu Science.
– Modeli predviđaju da bi karbonatni minerali trebali biti široko rasprostranjeni. Ali, do danas, istraživanja rovera i satelita nisu pronašla mnogo dokaza za njihovo prisustvo – dodao je Tutolo.
“Gdje je otišao ugljik?”
S obzirom na to da je stijena slična onoj koju je analizirao rover identificirana širom Marsa, istraživači pretpostavljaju da i ona sadrži obilje karbonatnih minerala i potencijalno značajan dio ugljendioksida koji je nekada zagrijavao planetu.
Smatra se da su sedimentne stijene u krateru Gale nataložene prije oko 3,5 milijardi godina, kada je to područje bilo jezero, prije nego što je Mars doživio veliku klimatsku promjenu.
– Marsov prelazak iz nastanjivog stanja u prošlosti u današnju očigledno sterilnu površinu predstavlja najveću poznatu ekološku katastrofu – izjavio je Edwin Kite, planetarni naučnik i koautor studije, sa Univerziteta u Chicagu i Instituta Astera.
– Ne znamo uzrok ove promjene, ali znamo da danas Mars ima vrlo rijetku atmosferu ugljendioksida, dok dokazi pokazuju da je u prošlosti bila gušća. Postavlja se pitanje gdje je nestao ugljik, pa je otkrivanje velikog, do sada nepoznatog depozita materijala bogatih ugljikom važan novi trag – rekao je Kite.
Nalazi rovera nude uvid u ciklus ugljika na drevnom Marsu.
Na Zemlji, vulkani emituju ugljendioksid u atmosferu, a gas se apsorbuje u površinske vode – uglavnom okeane – gdje se spaja s elementima poput kalcija i formira vapnenačke stijene. Geološkim procesom poznatim kao tektonika ploča, ove stijene se ponovno zagrijavaju i ugljik se na kraju vraća u atmosferu putem vulkanske aktivnosti. Mars, međutim, nema tektoniku ploča.
– Važna karakteristika drevnog marsovskog ciklusa ugljika koju opisujemo u ovoj studiji je da je bio neuravnotežen. Drugim riječima, izgleda da je značajno više ugljendioksida potonulo u stijene nego što je kasnije vraćeno u atmosferu – rekao je Tutolo.
– Modeli evolucije marsovske klime sada mogu uključiti naše nove analize, i zauzvrat poboljšati razumijevanje uloge ovog neuravnoteženog ciklusa ugljika u očuvanju i konačnom gubitku nastanjivosti kroz planetarnu historiju Marsa – zaključio je Tutolo.
(Vijesti.ba)