“U tom smislu prepoznaje poseban doprinos MKSJ-a…Podsjećajući dalje na sve presude MKSJ-a, a posebno na osam koje sadrže osuđujuće presude za zločin genocida nad bosanskim Muslimanima počinjen u Srebrenici 1995. godine, posebno na presudu Žalbenog vijeća MKSJ-a od 19. aprila 2004. (Tužilac protiv Krstića), Internacionalni Rezidualni mehanizam za žalbeno vijeće krivičnih sudova, presuda od 8. juna 2021. (Tužilac protiv Mladića), presuda Međunarodnog rezidualnog mehanizma za žalbeno vijeće krivičnih sudova od 20. marta 2019. (Tužilac protiv Karadžića i Karadžića), Međunarodni sud pravde (ICJ) od 26. februara 2007. godine koji je utvrdio da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju djela genocida…”
Rezultati dva suda nisu “došli sa neba.”
Oni su produkt snažnog i efikasnog djelovanja države, ali na prvom mjestu žrtava i ogromnog broja pojedinaca, nevladinog sektora i patriotskih medija.
Naše društvo je na najsvrsishodniji i najbolji mogući način odgovorilo zahtjevima i standardima ova dva suda. Na bezbroj sastanaka sa prvim ljudima Tribunala uvijek je naglašavana nemjerljiva podrška žrtava i vrhunska saradnja BiH kao ključ uspjeha Tribunala.
Dobili smo finalni prijedlog i duboko sam uvjeren da će Rezolucija biti usvojena.
Moram naglasiti ulogu člana predsjedništva Denisa Bećirovića i njegovog tima u pripremi Rezolucije, i naših udruženja Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa” i Udruženja žrtava i svjedoka genocida” koja su 2019. godine na sastanku sa generalnim sekretarom UN pokrenuli inicijativu za usvajanje ove rezolucije, koju je “omela” pandemija korona virusa, pa smo inicijativu finalizirali u periodu od 2021. do 2023. godine, ponovo s generalnim sekretarom UN, nakon čega je država, odnosno član predsjedništva Denis Bećirević proces doveo do kraja, na čemu mu svi dugujemo zahvalnost.
Rezolucija se, i prije nego što je napravljen finalni prijedlog, dovodila i dovodi u vezu sa raznim političkim i drugim izazovima, od najava novog sukoba, mogućeg raspada BiH, prijetnji i ugroženosti. Rusija, Srbija, entitet RS, te njihovi pokušaji su jedini nosioci stvaranja međunarodne krize.
S druge strane su najavljivali zahtjeve za ratnu odštetu u slučaju usvajanja Rezolucije, ukidanje RS, promjenu Dejtonskog sporazuma, nove postupke pred Sudom pravde, političko i drugo kažnjavanje odgovornih itd.
Poruka nas žrtava na sve to je: ostavite Rezoluciju na miru, jer je ona potvrda višedecenijske borbe za istinu i pravdu, pobjeda bosanskog društva i pameti tog društva, civilizacijski uspjeh svih nas koji volimo našu domovinu.
Ne skrnavite ideju i odluku Ujedinjenih naroda da nakon 30 godina jednom rezolucijom potvrde sve ono za šta smo se borili i izborili.
Naravno, nećemo nikada zaboraviti embargo UN-a na oružje, vojnu neintervenciju protiv dva UZP-a i nezaustavljanje zločina, opsadu Sarajeva, Srebrenicu, Prijedor, stav Vijeća za implementaciju mira za BiH (PIC) iz 2017. godine kada su se suprotstavili podnošenju revizije pred Sudom pravde i izrazili zabrinutost zbog ozbiljne političke situacije do koje je u BiH došlo kao rezultat inicijative da se podnese zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine o tužbi Bosne i Hercegovine, a zbog mogućih posljedica koje bi to moglo ostaviti na funkcioniranje Predsjedništva, Parlamenta i Vijeća ministara BiH, kao i mnogo toga još.
Ali, ne možemo zaboraviti i većinu dobrih i velikih stvari i doprinosa koje su urađene od strane međunarodne zajednice za dobrobit naše domovine.
Ne postoje “crno-bijele” slike u ovom slučaju, jer, kako sam napisao u uvodu teksta, Rezolucija se bazira na dometima i uspjesima dva UN suda iz Den Haga i Rezolucija UN je finalni pečat da smo svi mi koji volimo BiH uspjeli u našoj međunarodnoj borbi za istinu i pravdu.
Možda nemamo višestoljetno diplomatsko iskustvo, ali imamo istinu koju smo znali predstaviti.
(Vijesti.ba / Preporod.info)