– Potpisivanjem ukaza kojim se u Republici Srpskoj uvodi rezervni sastav policije, potpredsjednik RS-a Davor Pranjić (Hrvatska demokratska zajednica BiH), a suštinski Dragan Čović, jer bez njegove dozvole ovog potpisa ne bi moglo biti, preuzeo je ne samo ustavne ovlasti u trenutku pravnog vakuuma nego i punu političku odgovornost za legitimiranje struktura koje su istorijski bile direktno povezane s progonima, zločinima i sistematskim nestankom Hrvata s prostora RS-a – navodi Mioković, saopćeno je iz Naše stranke.
Sve se ovo dešava, kako dodaje, kada Republika Hrvatska najavljuje pomoć zabrinuta za opstanak Hrvata u BiH.
– Ista ta Hrvatska od danas ima razlog više da uzrok nestajanja Hrvata iz BiH vidi u HDZ-u BiH koji potpisuje povećanje broja one policije koja ih je tjerala s ognjišta – ocijenio je Mioković.
On napominje da je danas u Republici Srpskoj broj Hrvata simboličan i da je u pojedinim opštinama, od nekadašnjih hiljada ostalo doslovno desetak. Taj egzodus nije bio rezultat prirodne migracije već posljedica brutalne politike etničkog čišćenja, u kojoj je policijski aparat RS-a imao ključnu operativnu ulogu.
U tom kontekstu, kaže Mioković, potpisivanje zakona o rezervnom sastavu policije ne može biti neutralan čin. Naprotiv, simbolički je pristanak predstavnika Hrvata na realnost da su njihova kolektivna prava, sigurnost i prisustvo u RS-u nebitni pa čak i suvišni. Davor Pranjić, za kojeg se do danas nije znalo, u istoriju ulazi time što je dao pečat na ideološku i institucionalnu arhitekturu etnički očišćene teritorije, ističe također Mioković.
– Predstavnik naroda koji je gotovo potpuno eliminisan iz entiteta RS, svojim potpisom ne gradi politički most: on polaže vijenac na vlastiti politički grob. Umjesto da iskoristi priliku da problematizira ulogu policije RS-a u zločinima nad Hrvatima i Bošnjacima, da traži garancije za povratak, prava ili barem suštinsku reformu policijskih struktura, on pristaje na njihovo širenje – smatra Mioković.
On ističe da uvođenje rezervnog sastava u ovako politički i etnički kontaminiranom kontekstu nije bezazlen potez. To je političko sredstvo moći, dodatni sigurnosni mehanizam kojim se može održavati status quo jednog narativa, jednog etniciteta, jedne strukture. Da li se iko zapitao: koliko će Hrvata biti u tom rezervnom sastavu? Ko će biti pozvan da ‘čuva red’ u entitetu u kojem su oni koji nisu Srbi već sistemski izbrisani iz gotovo svih segmenata javnog života?
Ovo je potpuna, kako navodi Mioković, moralna kapitulacija, pristanak na širenje institucije “koja je u prošlosti omogućila vlastiti nestanak nije čin odgovorne politike, to je čin saučesništva u trajnom brisanju vlastitog naroda s mape entiteta”.
(Vijesti.ba/Fena)