Legenda kaže kako su stari Rimljani, ratnici koji su kroz mnoga vojevanja i osvajanja nekako ogrubjeli i izgubili smisao za lijepo, izbivši na obale rijeke Une, ostali zapanjeni ljepotom kakvu nigdje nisu sreli. Gutali su očima neviđenu smaragdno-zelenu boju vode, slapove kao iz bajke, živopisne i netaknute obale, okolne pejzaže kakvima nema ravnih.
Jedan od tih rimljana, fasciniran prizorom, uzviknuo je “Una!” (“Jedna!” odnosno “Jedina!”). Eto, taj priprosti rimski ratnik jednim jedinim uzvikom izrazi svu krasotu ove rijeke. Kada je rekao “Jedna!”, htio je da kaže da tako lijepe rijeke nigdje više nema, da je to smaragd nad smaragdima. Tako je, kažu, ova rijeka dobila ime koje je zadržala do dana današnjeg.
Una, Una, Una !!!
Poslije strašne bitke, čiji se ishod nije znao, umorni ratnik lutajući nepoznatim krajem, stade na rub stijene. Bacivši pogled u kanjon ispred sebe ostade bez daha, zadivljen ljepotom rijeke. Pošto se pribrao, poče se polako spuštati do obale ove smaragdne ljepotice. Tu zapazi brvna koja su spajala obalu sa raštrkanim otočićima od sedre iznad kojih je bila sojenica. Opravši rane i znoj u hladnoj vodi, malo se odmorio i postao oprezniji osmatrajući zadivljujući krajobraz. Dugo je ležao iza stijene, dok sunce nije zašlo za litice kanjona. U momentu prvog sumraka spazi djevojku kao vilu iz bajke. Izgledala je tako nestvarno dok je sa naramkom drva ulazila u sojenicu.
Glad i hladnoća, a nadasve zadivljujuća ljepota djevojke, nagnaše ga da uđe u sojenicu. Šta se zbivalo dugo vremena, niko ne zna. Samo je djevojka povremeno izlazila i vraćala se sa hranom i drvima. Dim što se probijao kroz drveni krov dočeka i isprati jesenje kiše, velike vode i snijegove. Dođe proljeće, a sa njim i plač novorođenčeta. Na vratima kolibe u prvim zrakama jutarnjeg sunca pojavi se ratnik sa bronzanim oklopom, sa nježnošću majke držao je malu žensku bebu, umotanu u srneće krzno. Kada se na ulazu vodenice pojavi majka, on pogleda djevojčici u azurno-tirkizne oči, pa kako to samo sretni očevi znaju, zavika iz sveg glasa: UNA, UNA, UNA !!!
Dugo je taj glas odzvanjao i njegov eho se razliježe kanjonom rijeke i dan danas.