Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obratio se danas na dženazi hafizu ef. Mehtiću, govoreći o značaju života, smrti i duhovne pripreme za susret s Gospodarom, ističući veličinu i djelo rahmetli hafiza Halila Mehtića.
– Odlika svijeta u kome živimo jeste: rađanje i umiranje. Svaki živi stvor će smrt okusiti. Za taj trenutak smo se dužni pripremati. Naš rahmetlija hafiz Halil-ef. Mehtić je znao za to i, koliko znamo, čitavog života se pripremao za svoj smrtni čas. Sada ga je, evo, iskusio i prošao Kapiju smrti – kazao je reisul-ulema, prenosi Mina.
U obraćanju, reisul-ulema je istakao da zajednica ispraća čovjeka izuzetnog morala, učenosti i predanosti vjeri.
– Danas na bolji svijet ispraćamo našeg dragog hafiza Halil-ef. Mehtića, muža, oca, rođaka, kolegu, komšiju, prijatelja, uglednika, alima, profesora, odgajatelja… Ispraćamo svog visokog autoriteta u vjeri, pobožnog i čestitog insana. Njegova prisutnost među nama bila je blagodat, a njegovo znanje i mudrost inspirirala je mnoge – kazao je reisul-ulema.
Podsjetio je da će hafiz Mehtić ostati zapamćen kao čovjek koji je život posvetio istini, znanju i službi zajednici.
– Pamtit ćemo ga kao čovjeka odanog Božijoj riječi, kao borca za istinu i pravdu, kao sina ove zemlje koju je volio i za koju se borio, kao alima koji je svoje znanje i vjeru istinski živio. Ni najveća životna iskušenja nisu ga pokolebala, nisu ga slomila niti omela, kretao se pravo, ustrajno i nepokolebljivo – istakao je reisul-ulema.
Također je naglasio da su hafizova blagost, saosjećanje i blizina ljudima ostavili dubok trag u srcima mnogih.
– Hafiz Halil Mehtić je svojim dobrom i saosjećanjem dodirivao srca svih nas, koji smo ga poznavali. Bio je tu za svakoga, bez obzira na okolnosti. Njegov osmijeh je bio lijek, a toplina njegovih riječi je pružala utjehu u teškim trenucima. Mnogi su dolazili po njegov savjet, a on je uvijek bio spreman slušati i pomagati, koristeći svoje veliko životno iskustvo. Oduvijek je bio svjestan odgovornosti koju nosi kao promicatelj riječi Božije, i nikada nije štedio truda da svojoj zajednici pruži najbolje od sebe – rekao je reisul-ulema.
Prema njegovim riječima, njegovo preseljenje na bolji svijet nije samo odlazak jednog od nas, već i preseljenje dijela duše naše zajednice.
– Njegovo odsustvo će nam nedostajati, kao i njegova mudrost i spokoj. U ovim trenucima rastanka, sjetimo se njegovih riječi, njegove snage i njegove nepokolebljive vjere. Da bismo ga istinski počastili, moramo nastaviti njegovu misiju – poručio je reisul-ulema.
– Zemlja (narod) žali za onim ko je skrušeno hodio po njoj, ko je na njoj Allahu padao na sedždu i činio dobro kojim ga je Bog Dragi zadužio, ona žali za onim koji je zikrio i veličao svog Stvoritelja, poštivao Njegovu riječ, jer kada takav čovjek ode sa Zemlje ona ostane u tuzi, izgubi drago biće, koje je pridonosilo i njenoj ugodnosti, jer je privlačilo Božiju milost. Nebo ostane bez nekog ko ga je punio berićetom dobrih djela, zikrova i dova, pa i ono ostane u tuzi; i ono plače za tim gubitkom. Jer se na nebo ne uzdiže ništa od onih koji su u cijelosti posvećeni Zemlji. Oni nebu ne daju nikakav dar. Poslanik, a. s., proučivši ajet: Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, rekao je: “Doista, ni nebo, ni Zemlja ne plaču za nasilnikom!” – podsjetio je reisul-ulema na ovu predaju.
Ocijenio je kako je hfz. Mehtić cijeli svoj život proveo u ibadetu i posvuda uzdizao Riječ Božiju, poštivao je postupajući po njoj.
– Vjerujemo da zbog njegova odlaska za njim tuguju i nebo i zemlja. Tugujemo i mi, hafize. Nedostajat ćeš svojoj porodici, prijateljima i svima nama. Ali, nadamo se da ćemo se opet sresti – tamo gdje je svih naših putovanja kraj! Neka ti Allah oprosti grijehe i blago uvede u svoju milost, a porodici podari lijepu strpljivost – kazao je na kraju reisul-ulema.
Hafiz Halil Mehtić je rođen 1953. godine u Donjem Vakufu, a Muftijstvo zeničko, koje je osnovano 20. 10. 1993. godine, vodio je sve do 1997. godine.
Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1975. godine, a 1977. godine upisao se u prvu generaciju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, koji je završio 1981. godine.
Po završetku fakulteta, postavljen za imama i hatiba Sultan Ahmedove (Čaršijske) džamije u Zenici, a 1990. godine bio je izabran i za predsjednika Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Herecgovini BiH, koju je predvodio do 1997. godine.
Autor je, između ostalog, knjige “Sloboda robije”, u kojoj je iznio sjećanja na dane istrage i boravka u zatvoru, nakon što je, prije rata u BiH, bio na udaru komunističkog režima bivše Jugoslavije.
Bio je osuđen na tri godine zatvora, ali je uspio dokazati svoju nevinost te je nakon 15 mjeseci pušten na slobodu.
Prvi je i jedini bosanskohercegovački hafiz koji je hifzizučio u zatvoru, odnosno naučio napamet Kur’an.
Na početku rata bio je pripadnik Prve zeničke brigade, a kasnije i jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Trećeg korpusa Armije Republike BiH, koju je napustio 1993. godine zbog imenovanja na dužnost rukovodioca Ureda Mešihata IZ BiH te se posvećuje uređenju i rukovođenju vjerskog života na slobodnoj teritoriji BiH.
Zajedno s dr. Nusretom Isanovićem, 1993. godine osnovao je i Islamsku pedagošku akademiju u Zenici, koja je prerasla u Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, čiji je bio i dekan te predavao predmete Kiraet i Metodiku duhovnog odgoja.
Magistrirao je 1999. godine, iz oblasti tefsira i kur’anskih znanosti, na Univerzitetu za islamske studije u Karačiju (Pakistan), a doktorirao 2007. godine na najstarijem svjetskom univerzitetu Zejtuna u Tunisu.
(Vijesti.ba)
IZVOR