Nakon nedavnog samita Šangajske organizacije za saradnju (SCO) i parade kojom je obilježeno 80 godina od kineske pobjede u Drugom svjetskom ratu, u svjetskim medijima sve češće se postavlja pitanje: da li Kina gradi novi svjetski poredak u kojem će ona biti dominantna sila?
Kineska doktrina
Kineski lider Xi Jinping u govoru na pomenutom samitu istaknuo je ono što analitičari nazivaju novom kineskom doktrinom. Od izjave da se „unutrašnja pravila nekoliko zemalja ne bi smjela nametati drugima“ do poziva članicama SCO-a – od Rusije preko Indije do Turske – da „iskoriste snagu svojih ogromnih tržišta i ekonomsku komplementarnost i dodatno olakšaju trgovinu i ulaganja“.
Ne pominjući izričito SAD, Xi se obavezao da će se suprotstaviti „hegemonizmu, hladnoratovskom mentalitetu i nasilničkim praksama“ koje, kako je rekao, postoje u svijetu.
Svjetski poredak kakav danas poznajemo temelji se na institucijama, vrijednostima i savezima koje su u velikoj mjeri oblikovale Sjedinjene Američke Države nakon Drugog svjetskog rata. To uključuje liberalne demokratije, međunarodno pravo i norme, multilateralne institucije (UN, WTO, MMF itd.), dolar kao glavnu rezervnu valutu, te sigurnosne i vojne saveze poput NATO-a.
Kina već decenijama strateški radi na transformaciji tog poretka. Ne nužno s ciljem da ga potpuno sruši, već da ga učini fleksibilnijim, multipolarnim i otvorenijim za zemlje koje nisu tradicionalno dio zapadnih centara moći.
Zarobljena u mreži zavisnosti
Analiza instituta Brookings iz Washingtona procjenjuje da Kina strateški gradi vlastiti institucionalni prostor – ne samo kroz učešće u postojećim međunarodnim organizacijama, već i kroz kreiranje novih institucija koje nude alternativu liberalnom međunarodnom poretku. Prema njihovom mišljenju, te planove ne treba ni podcjenjivati, ali ni precjenjivati.
Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, Kina generiše 16–17% svjetskog BDP-a (SAD oko 25%), te skoro 20% globalnog BDP-a po paritetu kupovne moći. Glavni ekonomista MMF-a Pierre-Olivier Gourinchas u svom godišnjem izvještaju navodi da kineska ekonomija duboko zavisi od vanjskih tržišta, lanaca snabdijevanja i finansijskih sistema, te da je veoma osjetljiva na političku stabilnost u svijetu.
Yukon Huang, bivši direktor odjela za Kinu u Svjetskoj banci, koristi izraz „zarobljenost“ kada opisuje kinesku situaciju: „Kina jeste globalni div, ali je zarobljena u mreži zavisnosti od svjetskih tržišta – izvoz čini 20% njenog BDP-a, a bez američke potražnje rast bi pao za 2–3%. To je u isto vrijeme i snaga i slabost jer ograničava kinesku autonomiju u oblikovanju novog poretka.“
Huang tvrdi da upravo ta zavisnost ograničava kinesku moć, jer joj nedostaje kapacitet za radikalnije političke rezove u svjetskim odnosima. S druge strane, kineski analitičari ističu da se svijet nepovratno mijenja i da Kina ne smije čekati već mora aktivno učestvovati u oblikovanju tog svijeta.
Spremni na neočekivano
Zheng Yongnian, dekan kineskog univerziteta u Hong Kongu, tvrdi da je ključ kineskog planiranja – spremnost na neočekivano.
„Uobičajeni međunarodni poredak zasnovan na suverenitetu država mogao bi se vrlo brzo urušiti i mi moramo biti spremni da se suočimo s potpuno drugačijim svijetom“, poručuje Yongnian.
To podrazumijeva jačanje ekonomskih, tehnoloških i infrastrukturnih inicijativa (npr. Inicijativa Pojas i put), razvoj vlastitih finansijskih institucija te promociju koncepta „prave multilateralnosti“ u međunarodnim odnosima – kako je Peking vidi.
Prema organizaciji USGLC, koja promoviše američku ekonomsku ulogu u svijetu, Kina koristi svoju ekonomsku moć da bi stvorila zavisnost drugih zemalja, što se na kraju pretvara u politički uticaj.
Prema njihovim podacima, kineske investicije u Africi porasle su za 520% u posljednjih 15 godina, a Kina je postala najveći trgovinski partner za 19 afričkih zemalja. Inicijativa Pojas i put povezuje više od 150 zemalja kroz infrastrukturne projekte, uključujući luke, željeznice i energetsku infrastrukturu.
Kina takođe izvozi digitalnu infrastrukturu (5G, pametni gradovi) i AI sisteme, te gradi tehnološku dominaciju, uključujući sisteme socijalnog kreditiranja koji odražavaju kineski model upravljanja. Sve to dovodi do tzv. „dužničkih zamki“ – zemlje koje postaju zavisne od kineskih kredita ujedno se politički približavaju Pekingu.
Meka moć i kulturni uticaj
Pored razvoja vojne moći, Kina koristi i tzv. „meku moć“. Izvozi svoj politički model kroz kulturu, medije i tehnologiju, ali i kroz pritiske na kinesku dijasporu. Prema Human Rights Watchu, Kina koristi digitalni uticaj kako bi cenzurisala kritičare širom svijeta.
Sve je to dio šire strategije izgradnje novog svjetskog poretka, navodi se u izvještaju Carnegie fondacije za međunarodni mir. Sporo, ali efikasno, Kina gradi savezništva na temelju „antihegemonijskog“ narativa kroz tri stuba: ekonomsku zavisnost, vojnu saradnju i diplomatsku koordinaciju.
Kineski političari rijetko javno govore o savezništvima, jer žele zadržati fleksibilnost. Umjesto toga, naglašavaju „pragmatični multilateralizam“.
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi kaže: „Kina nema potrebu za vojnim savezima poput NATO-a. Naša partnerstva s Rusijom, Pakistanom i zemljama BRICS-a su strateška i dugoročna – fokusirana na ekonomsku saradnju i zajednički razvoj.“
Rusija partner, SAD suparnik
Wang takođe naglašava da je multipolarnost neminovna. „Kina vodi reformu globalnog upravljanja kroz SCO i BRICS, ali to zahtijeva vrijeme i saradnju – ne sukob. Zapad mora prihvatiti ravnopravnost“, kaže on.
U tom kontekstu, Rusija se, unatoč vlastitim izazovima, pojavljuje kao važan kineski partner – naročito u oblastima energetike, sigurnosti i diplomatije, gdje obje strane imaju interes da se suprotstave pritiscima sa Zapada.
Evropska unija pokušava formulirati svoju strategiju kroz koncept „strateške autonomije“, kojom želi očuvati vlastite interese i nezavisnost u globalnim odnosima, ali bez narušavanja ključnih savezništava.
Glavni partner – ali i glavni protivnik – Kine u izgradnji novog svjetskog poretka, ostaju Sjedinjene Američke Države.
(Vijesti.ba / HINA)