Životinjske vrste nestaju svakodnevno širom svijeta, a pošteđena nije ni Bosna i Hercegovina. Brojni su razlozi za nestanak divljih životinja, a u prvom redu to je čovjek. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i u ostatku svijeta i Europe. Najveći problem je – poljoprivreda. Slijede krivolov i generalno odnos čovjeka prema prirodnim staništima. Rijekama, planinama, močvarama… Kada se beskompromisno krče šume pate i životinje, kada se isušuju močvare – pate životinje. U Bosni i Hercegovini ugrožene su brojne životinje vrste, a neke su u potpunosti iščeznule, piše Radiosarajevo.ba. “RS je u fazi donošenja jedne uredbe o strogo zaštićenim i zaštićenim vrstama, dok u Federaciji Bosne i Hercegovine to još uvijek nije riješeno. Na tim uredbama našle su se sve moguće kategorije divljih vrta. Od biljnih vrsta do životnjskih vrsta i gljiva. To je jedan preopširan popis da ga cijelog nabrojimo. U biti, najugroženije su vrste među biljkama, a kod životinja najviše je vrsta među insektima i pticama”, kaže za Radiosarajevo Jovica Sjeničić, iz Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta, Banja Luka. Veliki broj ptica iz reda grabljivica potpuno je nestao s ovih prostora, dok su mnoge ugrožene. “Kada se priča o ugroženosti, tu se podrazumijevaju i vrste koje su nedavno nestale, odnosno iščeznule s ovih prostora. Kada se priča o pticama, to su one vrste koje su u vrhu lanca ishrane – ptice grabljivice i lešinari. Generalno, to su ptice grabljivice i tu spadaju crni strvinar, orao bradan, bjeloglavi sup, bijela kanja. To su lešinari koji su prije nekoliko desetina godina iščeznuli s ovih prostora”, kaže Sjenčić. Među najugroženijim su orlovi i sokolovi, ali i ptice močvarice u donjim tokovima rijeka Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une… “S druge strane, to su mnoge vrste ptica grabljivica među kojima su orlovi i sokolovi, koji su sada na rubu izumiranja u BiH. Jedan od najtipičnijih primjera je sivi sokol kojem se znatno smanjila brojnost. Ta se vrsta prorijedila zbog negativnog odnosa golubara, krivolova i generalno odnosa čovjeka, suženja životnog prostora i nestanka plijena. Kada se radi o nekim drugim grupama to su ptice močvarice, gdje čovjek isto tako negativno djeluje na njihova staništa, uništava ih. osobito su to ptice donjih tokova rijeka poput Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une… Ubrzano se uništavaju prirodna staništa, isušuju se bare, močvare, prevelika je količina organskih supstanci… Faktor broj jedan po statistici je poljoprivreda. Ne samo kod nas, nego u svijetu i Europi”, ističe Sjenčić. Ugroženim vrstama često ipak presude i lovci. Takav slučaj imali smo prije par godina u Odžaku. “Imali smo taj slučaj kod Odžaka kada su odstrijeljeni, ne jedan, nego dva-tri orla štekavca. To je najkrupnija grabljivica Europe koja je prisutna u BiH. Jedino poznato mjesto gniježdenja u BiH je kod Odžaka. Istovremeno tu je zabilježen i najveći postotak krivolova u cijeloj Posavini. Bio je jedan slučaj u Orašju, jedan u Domaljevcu, dva-tri u Odžaku. Istovremeno imamo samo jedno registrirano mjesto gniježdenja i veliki pritisak na tu vrstu, što od krivolova, što od negativnog utjecaja poljoprivrede koja izravno utječe na njegovo stanište”, ističe Sjenčić. Najugroženija vrsta sisara je ris, a u opasnosti su i medvjed i vuk. “Ris, vuk, medvjed. Te velike zvijeri su najugroženije. Od svih nabrojanih, ris je najugroženiji, a tijekom jednog razdoblja potpuno je bio isčezao s prostora Bosne i Hercegovine. Međutim reprodukcija u Sloveniji imala je pozitivne ishode i to je populacija koja je donesena s Karpata sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegovu brojnost je najteže utvrditi od svih zvijeri i najčešće se navodi kao vrsta koja je najmanje poznata i znanosti u BiH, ali je i najugroženija. To je vrsta koja je najizbirljivija po pitanju staništa i plijena”, kaže Sjenčić. Ponekad na društvenim medijima možemo vidjeti fotografije i videopriloge medvjeda i vukova s naših planina. Najzastupljeniji su na sjeveru zemlje. “Najkraće rečeno, oni se nalaze u brdsko-planinskim područjima. Zadnjih godina nije ni pravilo da su to nenaseljena područja. Većinom su to ruralna područja, a nepristupačna su meta reprodukcije i jedne i druge vrste. To su tamne četinarske šume. Pojavljuju se na sjeveru zemlje, Grmeč, Uzlomac, Ozren i do Drine. Pojavljuju se i sve dole do Trebinja. Sjeverno od Grmeča imamo populaciju koju dijelimo s Hrvatskom. Čak i do Sanskog Mosta ih ima. Bilo je lutanja i po Kozari. Svjedoci smo, u vrijeme klimatskih promjena, da se znaju pojaviti jedinke pet kilometara od grada. U Banjoj Luci jedna jedinka je sišla baš u grad”, ističe Sjenčić. Ugoržene divlje životinje često su i čipovane kako bi se zaštitile na što bolji način. Međutim, u Bosni i Hercegovini to praćenje nije uređeno onako kako bi trebalo biti. “Postoji pravna osnova da se to radi, osobito kada su u pitanju neke ugrožene vrste. To se ne radi organizirano i to je veliki problem. Nema plana upravljanja niti za jednu vrstu. Ne postoji ni za sisare, ni za ribe, ni za vodozemce. I to što ima rezultat je nekih individualnih projekata, udruženja, aktivista, fakulteta… Trenutno postoje neki projekti. Radi se trenutno na medvjedu, a na vuku rade određeni fakulteti, većinom PMF ili Šumarski fakultet. Za risa smo radili nešto sa Crnom Gorom i Makedonijom, neki balkanski projekt. Za ptice se većinom radi za dvije-tri vrste. Radi se trenutno projekt za sprječavanje trovanja, a on je direktno vezan za lešinara kojeg smo naveli ranije. Pokušava se nešto raditi za ptice grabljivice, a sve je to ograničeno na pojedince, udruženja, aktiviste”, kaže Sjenčić. Zakon o zaštiti prirode postoji, ali kao i obično u Bosni i Hercegovini teško ga je primijeniti. “Zakon o zaštiti prirode postoji. Mi imamo taj zakon i u Federaciji BiH i u RS-u i malo je kompliciran. Naš zavod nije javna ustanova, a trebala bi biti. U FBiH nema ni zavoda, sve je podijeljeno na općine i županije i dosta je komplicirano. Zakon postoji, ali ga je teško provesti”, kaže Sjenčić. Dodaje kako se bez zaštite prirodnih staništa ne može ništa, a ta se zaštita treba provesti u praksi.
Izvor vecernji.ba