Separacijska anksioznost kod beba predstavlja potpuno prirodnu fazu razvoja i uglavnom se javlja između šestog mjeseca i treće godine života.
Ona je znak da dijete gradi sigurnu emocionalnu vezu sa svojim primarnim skrbnikom, najčešće majkom. Plač, uznemirenost ili odbijanje da se dijete odvoji od vas nisu znakovi lošeg roditeljstva, već dokaz da je vaše dijete razvilo osjećaj sigurnosti i povjerenja.
U ranoj fazi razvoja, dijete još uvijek ne razumije da osoba koja ga njeguje može biti odsutna, ali da će se vratiti. Upravo zbog toga plač pri odvojenju, držanje za roditelja ili buđenje tokom noći kada roditelj nije u blizini su normalni i očekivani simptomi. Važno je napomenuti da se ova faza postepeno smanjuje kako dijete stari – već nakon treće godine većina djece lakše prihvata kratka odvajanja i razvija osjećaj samopouzdanja i emocionalne stabilnosti.
Zašto se pojavljuje i kako se manifestuje?
Teorija privrženosti Johna Bowlbyja objašnjava da djeca traže blizinu primarnog skrbnika kako bi se osjećala sigurno. Odrasla osoba koja postane figura privrženosti pruža djetetu sigurnost i osjećaj da je voljeno i zaštićeno. Stilovi privrženosti razlikuju se – sigurna privrženost pomaže djetetu da kasnije razvije emocionalnu otpornost i kvalitetne međuljudske odnose.
Simptomi separacijske anksioznosti kod beba i male djece obično uključuju:
- plač ili uznemirenost kada roditelj napusti prostoriju;
- vrištanje ili izlive bijesa;
- čvrsto držanje ili odbijanje da se pusti;
- potrebu da roditelj bude prisutan pri uspavljivanju;
- povremena buđenja kada se roditelj fizički odmakne.
Ovi simptomi su normalni i, u većini slučajeva, prolazni.
Kako olakšati prilagodbu?
- Postepeno uvodite novu osobu: Ako dijete ostaje kod druge osobe ili u vrtiću, omogućite mu više susreta prije nego što ostane duže, kako bi razvilo osjećaj sigurnosti.
- Kratka odvajanja: Iskoristite prilike da se nakratko udaljite i pokažete djetetu da ćete se uvijek vratiti. Čak i 30–45 minuta može pomoći da dijete nauči da privremena odvojenost nije opasna.
- Jasna komunikacija: Obavijestite dijete kada ćete se vratiti. Pojednostavite izraze u skladu s njegovom dobi, npr. “Vratit ću se nakon tvog spavanja.”
- Sigurna i kratka opraštanja: Ako dijete ide u vrtić, opraštajte se kratko i sigurno, bez pokazivanja vlastite uznemirenosti. Stručni odgojitelji znaju najbolje kako pomoći djeci da se smire.
- Pouzdanost: Budite dosljedni u obećanjima. Djetetu je predvidljivost ključna, pa ako kažete da dolazite po njega u određeno vrijeme, ispunite obećanje.
S vremenom, dijete će shvatiti da separacije nisu trajne, a vaša prisutnost i dosljednost pružit će mu osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Iako su odvojeni trenuci izazovni i za roditelje i za djecu, oni su nužni za razvoj samostalnosti i emocionalne stabilnosti.
Ukoliko simptomi separacijske anksioznosti potraju i nakon treće godine, ili ometaju svakodnevni život, preporučuje se savjet stručnjaka za mentalno zdravlje. Stručna podrška može olakšati prilagodbu i djetetu i roditeljima, te pomoći u izgradnji sigurnih i zdravih emocionalnih veza.
(Vijesti.ba)