Još uvijek se kolebaju što ih SAD nisu pozvale na razgovore s Rusijom o budućnosti Ukrajine. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je u nedjelju da bi se mogao vrlo brzo sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Može li Evropa, pod pritiskom, ostaviti političke razlike i domaće ekonomske brige po strani, i izaći sa ujedinjenim frontom u pogledu sigurnosne potrošnje i budućnosti Ukrajine, uključujući potencijalno slanje trupa tamo – kako bi sebi iznudili mjesto za pregovaračkim stolom?
Oni će pokušati.
U ponedjeljak ujutro, britanski premijer Sir Keir Starmer rekao je da je Velika Britanija “spremna i voljna da stavi trupe na teren”. Čak I u Njemačkoj, uoči žestokih izbora, glasnogovornik stranke CDU za vanjsku politiku, za koji se očekuje da će osvojiti najveći broj poslaničkih mjesta, rekao je da bi najveća evropska zemlja također bila voljna angažirati trupe u ulozi “mirovnjaka”, s međunarodnim mandatom.
Trumpova administracija očigledno nije 100% sigurna šta želi da uradi u vezi sa Ukrajinom. Bilo je nekoliko različitih poruka tokom vikenda. To Evropi daje malu priliku da pokuša uvjeriti američkog predsjednika da je neprocjenjiv partner.
Nada se da će to učiniti putem ovog sastanka u Parizu, čime će se pokrenuti dva glavna pitanja koja zahtijeva Donald Trump: da Evropa troši i učini više za svoju odbranu i da Evropa pošalje trupe u Ukrajinu nakon prekida vatre. Evropski lideri insistiraju da i Kijev bude direktno uključen u pregovore o prekidu vatre. Dugo su zastupali stav da “ne može biti odluka o Ukrajini bez Ukrajine”.
Ali radi se o čak i više od toga za Evropu.
Hladna je spoznaja – od koje se mnogo strahuje, ali ne i sasvim neočekivana – da Trumpova administracija ne daje prioritet ni odnosima s evropskim partnerima, ni njihovoj odbrani.
Evropa se oslanjala na sigurnosni kišobran koji su SAD osigurale od Drugog svjetskog rata.
U zavisnosti od parametara rusko-američkih pregovora o Ukrajini i koliko je Putin ohrabren zbog njih, postoji i bojazan Evrope da bi to moglo na kraju promijeniti sigurnosnu arhitekturu njihovog kontinenta.
Putin historijski negoduje zbog širenja NATO-a na istok. Ruski susjedi – male, bivše sovjetske baltičke države i Poljska – sada se osjećaju posebno izloženima. Neće sve evropske zemlje biti na samitu u ponedjeljak. Samo oni s vojnom snagom: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Poljska, Španija i Danska – za koje se očekuje da će predstavljati baltičke i nordijske nacije, plus predsjednik Vijeća EU i generalni sekretar odbrambenog saveza, NATO.
Druge zemlje će navodno imati naknadne sastanke.
Čak i na malom skupu u Parizu biće teško, ako ne i nemoguće, dogovoriti se o konkretnom povećanju izdataka za odbranu. Poljska planira potrošiti 4,47% svog BDP-a na odbranu 2025. godine. Velika Britanija se bori sa 2,5% svog BDP-a, ali još nije dostigla. Ali lideri mogu obećati da će bolje koordinirati, trošiti više unutar NATO-a i preuzeti većinu poslijeratne obnove Ukrajine. Očekuje se da će i EU pojačati svoje napore u odbrani.
Veliki dio sastanka u Parizu bit će fokusiran i na pitanje slanja trupa u Ukrajinu nakon prekida vatre. Ideja o kojoj se raspravlja nije za mirovne trupe, već za “snage za uvjeravanje”, stacionirane iza, a ne na bilo kojoj eventualnoj liniji prekida vatre.
Cilj prisustva evropskih trupa bio bi trostruki. Da pošalje poruku Ukrajincima: da nisu sami. Još jedna poruka SAD-u, da pokaže da Evropa “čini svoj dio” za odbranu vlastitog kontinenta, i posljednja poruka Moskvi, da upozori da se, ako prekrši uslove eventualnog prekida vatre, neće nositi samo s Kijevom. Ali to je kontroverzan koncept i možda neće biti popularan među biračima. U Italiji, na primjer, 50% upitanih ne želi više slati oružje u Ukrajinu, nema veze sa slanjem sinova i kćeri, sestara i braće tamo.
Toliko je još neodgovorenih pitanja:
Koliko vojnika bi svaka evropska zemlja morala da pošalje, koliko dugo i pod čijom komandom? Koja bi bila njihova izjava o misiji – na primjer, ako bi Rusija prekršila uslove dogovorenog prekida vatre, da li bi to značilo da bi evropski vojnici bili u direktnom ratu sa Rusijom? Da li bi im SAD držale leđa ako je tako?
Evropa bi željela američku sigurnosnu garanciju prije raspoređivanja vojnika u Ukrajinu. Možda ga neće dobiti. Previše je da se odlučuje u ponedjeljak. A lideri, uključujući britanskog premijera Keira Starmera, dolaze u Pariz sa svojim domaćim brigama – mogu li sebi priuštiti dodatnu potrošnju na odbranu, imaju li trupe za slanje u Ukrajinu?
Hoće li Donald Trump obratiti pažnju? Teško je znati.
Govori se o slanju izaslanika u Washington nakon sastanka u Parizu kako bi se iznio evropski slučaj. Italijanska premijerka Giorgia Meloni bliska je Trumpovoj administraciji, na primjer. Sir Keir Starmer planira posjetu Washingtonu za nekoliko dana. Ovo bi mogla biti njegova šansa da djeluje kao most između Evrope i SAD-a.
Sastanak u Parizu također nudi priliku za UK i druge evropske lidere da dodatno poprave odnose nakon gorčine Bregzita. Mark Leonard, šef Evropskog vijeća za vanjske odnose, napominje da bi Starmer mogao “demonstrirati da je Britanija odgovorna strana za evropsku sigurnost… Nešto što će se primijetiti i pretočiti u dobru volju kada su u pitanju pregovori o drugim pitanjima”. Pitanja kao što su trgovinski odnosi i saradnja u provođenju zakona za koje se Velika Britanija nada da će ih unaprijediti s EU.
Nacija domaćin Francuska se osjeća samouvjereno. Predsjednik Macron se dugo zalagao da se Evropa manje oslanja na vanjske zemlje u pogledu lanaca snabdijevanja, tehnoloških sposobnosti i veoma mnogo kada je u pitanju odbrana. Dospio je na naslovne strane prije godinu dana kada je prvi put raspravljao o ideji trupa na terenu u Ukrajini.
Francuska je “žestoko ponosna” što njene obavještajne i sigurnosne službe nisu isprepletene sa SAD, za razliku od Velike Britanije, kaže Georgina Wright, zamjenica direktora za međunarodne studije na Institutu Montaigne. To ga čini manje komplikovanim za raspetljavanje, sada kada je Trump u Bijeloj kući, zahtijevajući da se Evropa pobrine za sebe.
Sjedinjene Američke Države poslale su evropskim saveznicima dokument koji se sastoji od šest tačaka i pitanja, poput onih koje bi zemlje bile spremne da rasporede trupe u Ukrajinu kao dio mirovnog sporazuma i koje bi vlade bile spremne da povećaju sankcije Rusiji, uključujući strožiju primjenu postojećih.
Ali Julianne Smith, donedavna američka ambasadorica u NATO-u, kaže da ova vrsta komplikovanog diplomatskog posla obično traje sedmicama sastanaka i da se ne može organizirati popunjenim formularima. Ona dodaje da šta god da evropski lideri postignu u Parizu, ako to iskoriste da zatraže mjesto za pregovaračkim stolom oko Ukrajine, njihova ruka je slaba.
U suštini, ako SAD planiraju da se okrenu od Ukrajine i Evrope u širem smislu u pogledu sigurnosti, ionako će morati značajno da pojačaju svoju odbranu.
Ako Donald Trump ne gleda, Vladimir Putin svakako gleda.
(Vijesti.ba)