Među tada optuženim nalazio se i budući prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne BiH Alija Izetbegović. On je bio i prvooptuženi, a optuženi su još bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, Husein Živalj, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević. Jedan od optuženih Rušid Prguda, već narušenog zdravlja, nije izdržao torturu istražnih organa i preminuo je tokom procesa.
Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na „udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“, drugi na „verbalni delikt“. Tužiteljica je bila ambiciozna Edina Rešidović, za koju će optuženi reći da je bila posebno revnosna u svome poslu, a predsjednik Vijeća bio je Rizah Hadžić, sudac za kojeg se tvrdilo da je poslušnik politike i izvršnik njezinih naloga.
Temelj dijela optužnice za „kontrarevolucionarno djelovanje“, tužiteljica je našla u djelu Alije Izetbegovića Islamska deklaracija, za koju je Izetbegović rekao da se ne odnosi na Jugoslaviju, već na zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, i da se bavi problemima muslimanskoga svijeta.
Tokom suđenja, od ukupno 59 svjedoka, 56 saslušano je po prijedlogu optužbe, a samo 3 po prijedlogu odbrane. Od toga broja, izjave 23 svjedoka bile su irelevantne sa stanovišta i optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok je čak 21 svjedok u većoj ili manjoj mjeri izmijenio iskaz iz istrage ili ga je u cijelosti porekao, što ukazuje na to da je većina izjava iznuđena pod pritiskom.
Presudom su svi optuženi proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora, što je u dnevnim novinama „Oslobođenje“ popraćeno bombastičnim naslovom „Neprijateljima 90 godina zatvora“.
Stanje sveopće hajke i atmosferu straha i sumnjičenja koja je vladala u BiH društvu tokom istrage i suđenja, najbolje je opisao Rajko Danilović, čuveni beogradski advokat, u svojoj knjizi ”Sarajevski proces 1983.”: ”Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman, samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana”.
(Vijesti.ba)