Kineski predsjednik Xi Jinping jako voli fudbal i želio je da Kina napokon nađe svoje mjesto na fudbalskoj mapi svijeta, jer zaista je neobično da je ova država samo jednom igrala na Svjetskom prvenstvu (2002.), iako broji više od milijardu i po stanovnika.
Uložen je ogroman novac, ali nešto je krenulo po zlu. Tadašnje velike zvijezde iz evropskih klubova (pretežno Južnoamerikanci) poput Oscara, Teveza, Hulka i Ramiresa krenuli su put Kine i potpisali bogate ugovore sa tamošnjim klubovima, ali vrlo brzo je postalo jasno da su tu samo zbog novca i da su im fudbalski motivi ravni nuli. Čast izuzecima, poput pomenutog Oscara, koji je i dan danas u Kini. Tih godina, u Kini su pred kraj karijere čak zaigrali i neki poznati bh. fudbaleri poput Zvjezdana Misimovića, Sejada Salihovića ili Zlatana Muslimovića.
Kineska liga tada jeste ojačala, čak se počela prenositi i na TV-u, ali – nije bila zanimljiva. Kina je bila “Saudijska Arabija prije Saudijske Arabije”, ali njen projekat jednostavno nikada nije zaživio kako je trebao. Kada su željele, preplaćene stare zvijezde dominirale su nad pretežno lošim kineskim fudbalerima i posebno golmanima, a stadioni su uglavnom bili jako slabo popunjeni. Kineska liga je i tada, kao i danas, imala pravilo da svaki klub u startnoj postavi mora imati barem 8 domaćih fudbalera, a u zapisniku je bilo mjesta za samo četiri stranca, sve sa ciljem da se kineski fudbaleri razviju i da na kraju donesu rezultat reprezentaciji. Ali, ogroman disbalans u svakoj ekipi.
Promjena strategije
Na kraju su, umjesto stranaca, najveću razliku pravili – kineski fudbaleri. Koji klub je imao najbolje domaće fudbalere, osvajao bi titule. Tih godina dominirao je Guangzhou Evergrande, klub koji danas više ne postoji jer je bankrotirao.
Vidjevši da se tolika ulaganja ne isplate, kineska vlast je promijenila taktiku. Klubovi su prestali dovoditi velike zvijezde, uvedena su im ograničenja za plate (salary cap), a počelo se više ulagati u infrastrukturu i omladinski pogon. Iako pravi rezultati još nisu stigli, bio je to pravi potez jer je fudbal u Kini dobio smisao.
Pravi fudbal
Za razliku od perioda o kojem smo pisali, danas su stadioni širom Kine novi, supermoderni i često ispunjeni do posljednjeg mjesta. Čak se razvila i ultras kultura, pa tako najveći kineski klubovi imaju baš fanatične i lojalne navijače.
U ljepotu kineskog fudbala uvjerili smo se u subotu, kada smo posjetili Worker’s Stadium u Pekingu i pogledali utakmicu domaćeg Beijing Gouana i Meizhou Hakke i malo je reći da smo se prijatno iznenadili.
Stadion je spektakularan, podsjeća na Allianz Arenu, prima 60.000 gledalaca i otvoren je prije dvije godine. Moderna arhitektura pruža potpuni ugođaj pa tako teren izgleda “kao na dlanu” čak iako ste smješteni visoko. Cijene ulaznica uopšte nisu jeftine, posebno za kineske standarde koji su slični našim, ali za sve one koji nisu “uhodani” je veći problem to što ih je jako komplikovano, pa gotovo i nemoguće nabaviti.
Imali smo sreću da za Beijing Gouan nastupa Uroš Spajić, dugogodišnji fudbaler Crvene zvezde i bivši reprezentativac Srbije, pa smo ulaznice od njega dobili na poklon. S obzirom da je povrijeđen, i on je ovu utakmicu uživao s nama na tribini.
Sam prilaz stadionu dao nam je osjećaj da Beijing Guoan nije nimalo “plastičan”, već zapravo jako voljen klub. Ljudi svih generacija, žene, djeca, penzioneri… Zeleni dresovi, šalovi i zastave svuda. Posljednje je kolo lige, Guoan je sigurno četvrti i ne može ni gore, ni dolje, sezona baš i nije uspješna ali svi dolaze na stadion.
Ozbiljan navijački pokret
Navijači Beijinga su pravi ultrasi. Nekako sve obratno od onoga što nam padne na pamet kada čujemo “kineski navijači”. Nismo očekivali da budu tako bučni, ritmični i ukomponovani, a i vizuelno moćni. Na ovoj utakmici nije bilo koreografije, ali na derbijima prave takve da ih se ne bi postidjela ni Borussia Dortmund. Sve je pokriveno kamerama, pušenje na stadionu je zabranjeno i nema pirotehnike, jer se baklju niko ne usudi zapaliti. U Kini se zna red.
Utakmica je bila odlična. Kinesku ligu baš i ne krasi neki poseban kvalitet, ali imali smo sreću da gledamo pravu golijadu i pobjedu Beijing Guoana rezultatom 5:1. Čak četiri gola je dao isti igrač – Fabio Abreu, 32-godišnji napadač iz Angole koji je završio na prvom mjestu liste strijelaca kineske Superlige sa 28 golova na 30 utakmica. To su današnji stranci u kineskom fudbalu. Nisu velika imena, ne zarađuju desetine miliona godišnje, ali igraju ozbiljno i pošteno zarade koliko zarade.
Guoan ima i svog Tottija. To je Zhang X. Zh., nosi desetku, već je veteran. Njegov ulazak oko 70. minute je ljude na stadionu doveo do ekstaze, posebno asistencija za 4:1. Tu nam je postalo jasnije zašto svi na stadionu nose njegov dres i zašto se čak prodaju i šalovi sa njegovim likom. Očito neki majstor fudbala i apsolutni idol navijača, pa recimo nešto što je Livaja u Hajduku.
Na kraju utakmice zanimljiva situacija. Igrači obje ekipe su se poredali na centru i rukovali se kao prije početka utakmice. Sportski i gospodski, baš u kineskom maniru.
Zanima ih samo Kina
Guoanu je do kraja sezone preostalo još finale nacionalnog Kupa, ali i nekoliko utakmica u Azijskoj Ligi šampiona 2. Koliko smo razumjeli, to takmičenje nikoga ne zanima, ni navijače a ni klub koji tamo nastupa sa kombinovanim timom, pa je jasno šta će im svima biti prioritet.
Znali smo da Kinezi vole košarku i individualne sportove u kojim su i najuspješniji, ali da su ovako zaljubljeni u fudbal – to nam je novo.
Na kraju je posjeta stadionu bila apsolutno pozitivno iskustvo, pa možda nekada i ponovo pogledamo neku utakmicu putem TV-a da vidimo šta ima novo u Guoanu, je li se Zhang oprostio i dokle je Abreu sa golovima.
V. Vukmirović
(Vijesti.ba)