Košarkaški reprezentativci Bosne i Hercegovine jutros su otputovali u Limasol gdje će u C grupi na predstojećem Evropskom prvenstvu igrati protiv selekcija Španije, Italije, Grčke, Gruzije i domaćeg Kipra.
Slijedom nesretnih događaja nakon odluke FIBA o neskidanju zvjezdice naturalizovanog igrača kraj imena Luke Garze, među kojima su povreda abdomena najboljeg strijelca ekipe Muse i neoporavak pleja Kastanjede ekipa Adisa Bećiragića će na Eurobasketu biti prilično oslabljena.
I pored ubjedljivih pobjeda u tri posljednje pripremne utakmice, protiv objektivno nedoraslih protivnika, optimizam i velika očekivanja bh. javnosti prije samog početka priprema reprezentacije u posljednje vrijeme naglo su splasnuli. U subotu večer protiv Belgije u posljednjem pripremnom meču u Skenderiji skupilo se jedva 2500 gledalaca.
Kao zamjena za 180 cm visokog Kastanjedu na čiji oporavak je Bećiragić strpljivo čekao čitav mjesec dana naknadno je iznenadno pozvan još niži (178 cm) plej-povratnik u reprezentaciju 36-godišnji Džon Roberson kao Kastanjedina zamjena i koji izgleda potpuno nespreman.
Da je sve išlo po planu i da je kojim slučajem i Luka Garza uz Džanana Musu krenuo na Kipar, sa plejem Amerikancem ili bez njega, sve je moglo biti drugačije.
Portal BHbasket objavio je i emotivno pismo koje je Luka Garza još u aprilu poslao na adresu Košarkaškog saveza BiH, kao i generalnom sekretaru FIBA-e Andreasu Zagklisu te predsjedavajućem FIBA Worlda šeiku Saudu Aliju Al-Taniju. Pismo, puno emocija i porodičnih uspomena, nažalost nije promijenilo odluku.
Pismo Luke Garze u cijelosti:
“Poštovani gospodine,
Pišem vam ne kao profesionalni košarkaš, već kao unuk – noseći obećanje u srcu koje sam dao mnogo prije nego što sam ikada dotakao NBA parkete.
Moje ime je Luka Garza. Ponosan sam na svaki dio svog naslijeđa, ali nijedan dio me ne zove dublje od mojih bosanskih korijena. To je zemlja moje majke Šejle, njene majke a moje bake Ksenije i njenog pokojnog oca Refika Muftića – mog dede. Dugo sam sanjao da nosim dres Bosne i Hercegovine, ne samo kao sportista, već kao sin bosanske zemlje, kao čovjek koji želi odati počast svojoj porodici i kao ljudsko biće oblikovano ljubavlju, otpornošću i duhom svojih predaka.
Moj djed, Refik, bio je legenda u Sarajevu – ne zato što je bio kultni golman FK Sarajeva, već zbog načina na koji se nosio kroz život. Bio je čovjek iz svog naroda.
Vidio sam to u načinu na koji su ga ljudi zaustavljali na ulicama s divljenjem i zahvalnošću, ne samo zbog njegove igre, već i zbog njegove humanosti. Tokom rata, kada je nada bila oskudna i svijet se ohladio, on je ostao u Sarajevu. Rizikovao je sve – donosio je hranu, vodu, čak je i pretvarao njegov automobilski akumulator u izvor energije kako bi komšije mogle preživjeti tamu. Bio je čovjek koji nije nosio odijelo supermena, ali je spašavao živote tihom hrabrošću.
Tada sam bio samo dječak, posmatrao sam, učio, udisao svakom porom šta znači biti Muftić – i šta znači biti Bosanac.
Moj rođak, Amar Alibegović i ja sanjali smo da zajedno igramo rame uz rame za zemlju našeg dede. Ne za slavu, već za ljubav – za porodicu. Našoj baki, koja je još uvijek živa, to bi značilo sve na svijetu da to vidi.
I iako mog djeda više nema, vjerujem da on bdije nad nama. I znam u svom srcu da ga ništa ne bi učinilo ponosnijim nego vidjeti svoja dva unuka, ujedinjena, kako igraju ne za sebe, već za sve za šta se on zalagao.
Moji roditelji su podnijeli zahtjev za moju bosansku naturalizaciju kada sam imao samo osam godina – mnogo prije nego što sam igrao na koledžu ili u NBA ligi. Mnogo prije nego što je iko znao moje ime. Nikada nisam tražio bosanski pasoš da bih nastavio svoju karijeru.
Tražio sam jer sam Bosanac. Jer je ova zemlja dio mene. Jer svaki put kada vidim plavo-žuto, vidim oči svog dede, ruke svoje bake, suze svoje majke kada je bila prisiljena napustiti svoj dom, porodicu i normalan život koji je imala zbog rata, ostavila je sve iza sebe da bi započela život u Sjedinjenim Državama, a kasnije je 11 godina radila za bosansku ambasadu, nikada ne zaboravljajući odakle dolazi.
Sada, kako se približava Eurobasket, tražim nešto veće od sebe: da nosim dres Bosne i Hercegovine bez zvijezde pored svog imena. Ne kao stranac. Već kao sin koji se vraća kući.
Ovdje se ne radi o pravilima ili rupama u zakonu. Ovdje je riječ o porodici. Radi se o baki koja je još uvijek živa i moli se za priliku da vidi oba svoja unuka, Amara Alibegovića i mene, kako igramo rame uz rame za zemlju naših korijena. Radi se o obećanju koje sam u srcu dao svom djedu i majci. Dede Refika više nema, ali ga nosim sa sobom u svakom koraku koji napravim.
Molim vas da shvatite: Ne tražim samo dozvolu da igram za reprezentaciju. Tražim čast da dam sve što imam za zemlju koja je dala sve mojoj porodici. Razumijem da postoje pravila. Razumijem da su vam povjerene odluke koje sežu dalje od same košarkaške igre.
Ali molim vas da ovo ne shvatite kao tehnički zahtjev, već kao ljudski. Ne tražim da kršim pravila. Tražim da budem viđen onakvim kakav jesam.
Postoje igrači koji koriste nacionalnost kao put do prilike. Molim vas da shvatite da za mene ovo nije oportunizam. Ovo je ljubav. Ovo je naslijeđe. Ovo je krv.
Molim vas, pomozite mi da ponesem ime svoje familije na dresu i na košarkaškom terenu. Dozvolite mi da nosim taj dres bez zvjezdice. Dozvolite mi da budem ono što sam oduvijek bio – ponosni Bosanac, spreman dati sve iz sebe ovom timu, ovoj naciji i u ovom trenutku.
Hvala vam – što ste pročitali, što ste saslušali i što ste razmotrili moj slučaj. Bilo bi mi jako drago, kao i mojoj porodici, ako biste mi pomogli da ostvarim ovaj san.
S dubokim poštovanjem i poniznošću,
Luka Garza”
(Vijesti.ba)