Iz štampe je izašla nova knjiga čuvenog gornjovakufskog ratnog reportera Akifa Agića pod naslovom “Krvavi siječanj”, prenosi Slobodna Bosna.
Knjiga “Krvavi siječanj”, na kojoj je Agić radio dugi niz godina, predstavlja neprocjenjivu vrijednost, ne samo u dokumentarno-istraživačkom opusu, već u istinitoj umjetničkoj obradi koja čitaoca tjera da traga za istinom i da se bori za pravo koje žrtva nije uspjela da ostvari.
Način pisanja i izražavanja, potrkrijepljen s originalnim dokazima (preko 1000 nikad objavljenih fotografija, dokumenata i novinskih članaka), sigurno garantuje da teška prošlost neće biti zaboravljena, a da će oni koji dolaze sigurno prepoznati težinu zla koja se desila i neće dozvoliti da se ponovi.
Fra Ivo Marković, svećenik Bosne Srebrene i profesor Franjevačke teologije je između ostalog o knjizi “Krvavi siječanj” u svojoj recenziji napisao:
“Herceg-Bosna je uzrok rata između Hrvata i Bošnjaka, taj rat su izravno izazvali i pokrenuli Hrvati. Politika i rat koji su počeli i vodili čelnici Herceg-Bosne s Armijom BiH bila je krajnje neodgovorna, prožeta ratnim profiterstvom i na kraju porazna. Nakon početnih razaranja Prozora, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa, zločina u Ahmićima i Stupnom Dolu, Armija BiH se konsolidirala i nanijela zastrašujuća razaranja hrvatskih katoličkih područja u Bosni kao što je Kraljeva Sutjeska, Lašvanska dolina, Bugojno, a kada se tome doda stradanje od Srba, pad i predaja Posavine, pad Jajca, onda je jasno da je stradanje bosanskih Hrvata najveća katastrofa rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995.
Na koncu projekt Herceg-Bosne nanio je najrazorniju štetu državi Hrvatskoj, ugledu Hrvata u svijetu, vođe Herceg-Bosne osuđeni su na Haškom tribunalu na 111 godina zatvora i Hrvatska država za udruženi zločinački pothvat. Taj politički promašaj, zločine i osudu Hrvati Bosne i Hercegovine moraju prihvatiti radi vlastite katarze, no krajnje bi bilo pogrešno te Hrvate gu-rati u iskustvo poraza. Hrvatske žrtve ni sami Hrvati niti njihovi protivnici u ratu ne bi smjeli gurati u zločinačke žrtve. Hrvati Bosne i Hercegovine u početku rata bili su izloženi jednakoj neizvjesnosti kao i Muslimani, velikosrpska agresija prvo je njih zahvatila, svakako su u njima djelovali oni obrambeni mehanizmi prema Muslimanima, a pogotovo stalni pokazatelji da su Bošnjaci ‘vlasnici ove zemlje, ali imaju Hrvate kao neugodne podstanare'”.
Prvi i najvažniji cilj Akifove borbe je država Bosna i Hercegovina kao idealna multietnička, multikulturna i multireligiozna domovina svih njezinih ljudi. Akifovi tekstovi vide tu jedincatu Domovinu kao isklesanu božanskom providnošću kroz višestoljetnu povijest pa je svaki napad na tu svetinju doslovce svetogrđe. Mehanizmi i snaga zajedničkog života u Bosni i Hercegovini su uistinu čudesni. Unatoč tolikim sukobima, nagomilanim negativnim memorijama, imperijalnim propagandama, ta snaga zajedničkog života u svim uvjetima pokazuje svoju moć i trajanje”, napisao je u svojoj recenziji fra Ivo Marković.
Novinar i čuveni ratni reporter Sejo Omeragić je između ostalog o knjizi “Krvavi siječanj” u svojoj recenziji napisao:
“Krvavi siječanj je inspirativna knjiga-dokument o Gornjem Vakufu i časnoj i hrabroj borbi za slobodu. Unutar knjige su detalji krvavog i podmuklog napada HV-a i HVO-a na grad i bošnjačka naselja oko Gorenjeg Vakufa. To su priče o ljudskim sudbinama, o nevjerovatnoj hrabrosti Gornjevakufljana, običnog svijeta koji je shvatio da je došao trenutak u kojem svako od njih brani svoj dom, svoju čast i dostojanstvo.
Knjiga je jedan od najvažnijih i najtemeljitijih dokumenata o borbi jednog grada-općine i njegovih stavnovnika za opstanak i nastavak života. Često je to značilo i smrt. Ali i smrt pored svog kućnog praga, gdje je i mezar značio ostajanje na svome.
U veličanstvenoj borbi, dugoj više od godine, mali Gornji Vakuf se odupirao silnim postrojbama HV i HVO-a i moćnoj artiljeriji koja je ravnala i grad i naselja okolo pretvarajući ih u gomile praha i prašine.
Knjigaje napisana hronološki tačno. Izuzetno precizno stilski i gramatički je uređena. To se jednostavno osjeti u lahkoći čitanja”, istakao je Omeragić i dodao:
“Ove potresne priče, moćne i pune emocija i uzvišenosti ljudske duše, pune nade u neki bolji i pravedniji život, neophodne su za borbu protiv zaborava. Jer, zaborav je prokleto zlo koje se ponavlja u najgorim oblicima.
Preporučujem Vam ovu po svemu izuzetnu knjigu. Znam da će mnoge vratiti u te strašne događaje. Vratilo je i mene u to doba krvi, znoja i suza Gornjeg Vakufa, premda nakon čitanja “Krvavog siječnja“ nisam siguran da sam ikad napustio to vrijeme.
Mogu slobodno reći, ovo što sam pročitao je nešto više od knjige. Akif Agić je, kao vrhunski hroničar, ovom knjigom sačuvao najvažniji i zadivljujući dio historije svog herojskog grada.”
Novinar i urednik Faruk Vele je između ostalog o knjizi “Krvavi siječanj” u svojoj recenziji napisao:
“Suprotno nekim lošim ‘inžinjerskim’ pokušajima da ga se optuži da sije ‘sjeme zla’, Agić plače nad sudbinom rodnog grada, u jeku sukoba poziva na zajedništvo, traži i nalazi one koji se ‘ponašaju normalno’, koji su dobronamjerni, najavljuje i priželjkuje obnovu veza, poziva na praštanje dok njegovi rođaci, najbolji prijatelji i sugrađani ginu, beskrajno vjeruje u mogućnost zajedničkog života kao istinske bosanske vrijednosti. To smatram najvećom vrijednošću ovog djela. Pritom Agić jasno upire prst u krivce i traži njihovu odgovornost.
Knjiga ‘Krvavi siječanj’ nije knjiga zla već krik bosanskog čovjeka, vapaj da se nauče i najteže historijske lekcije kako bi se sačuvati od posrnuća u nova bespuća povijesti u kojima ćemo svi biti gubitnici. Ova knjiga može biti kamen temeljac budućih odnosa u Gornjem Vakufu, ali i u cijeloj srednjoj Bosni.
Jako je važno da svi, ipak, osudimo zlo. Ali, nakon osude i spoznaje zla, u praštanju je život. Važno je učiti ljude da moramo praštati”, napisao je Vele.
(Vijesti.ba)