Piše: Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta
Ahmići su selo u centralnom području Bosne i Hercegovine koje pripada općini Vitez. Zahvata prostor oko glavne putne komunikacije Sarajevo – Travnik – Zenica. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u selu je živjelo 466 osoba, s većinskim bošnjačkim stanovništvom (76,4 %).
Do 16. aprila 1993. godine u selu je bilo smješteno i nešto više od 300 prisilno prognanih Bošnjaka iz okolnih područja. Ahmići su i istoimena mjesna zajednica u čiji sastav ulaze naselja Ahmići, Pirići, Nadioci, Kratine.
Dana 16. aprila 1993. došlo je do istovremenih i usklađenih napada od strane hrvatskih snaga HVO-a na Ahmiće kao i na sela duž doline Lašve i na grad Vitez. Ahmići su imali primarnu važnost za očuvanje putne komunikacije Vitez – Busovača. Odluka o napadu na Ahmiće potvrđena je na sastanku komande Operativne zone Srednja Bosna u Busovači koji su predvodili osuđeni ratni zločinci Dario Kordić i Tihomir Blaškić, u noći 15. na 16. april 1993. godine. Odlučeno je “da se ujutro napadnu Muslimani”.
Osuđeni zločinac Paško Ljubičić, komandant 4. bojne Vojne policije HVO-a, na sastanku je rekao kako će se “grupe kretati u liniji i da ne treba da bude živih svjedoka”. U svrhu opravdavanja napada pokrenute su i intenzivne propagandne aktivnosti “o ARBiH kao inicijatorima sukoba” u kojima se posebno isticao Blaškić. Zbog primarnog značaja koje je imalo ovo područje, u napadu su uključene najborbenije jedinice HVO-a, protivdiverzantski vod jedinice “Jokery” (Džokeri) i Viteška brigada HVO-a. Kako bi UNPROFOR bio spriječen da uđe u područje Ahmića, dogovoreno je da pripadnici Viteške brigade HVO-a blokiraju cestu iz Viteza.
Rano ujutro 16. aprila, u 5. 30 sati otpočeo je opći napad HVO-a, isprva na sjeverni dio Ahmića. Granatiranje je bilo takvo da je spriječilo ljude da bježe prema šumskom području sjeverno od sela. Stanovnicima je jedino preostalo da ostanu u svojim domovima ili da bježe na jug prema glavnom putu za Vitez. Većina stanovnika je izabrala opciju da bježi prema južnom dijelu, prema otvorenom polju. Međutim, tamo ih je dočekala zasjeda pripadnika HVO-a u koju je upalo najmanje 20 ljudi.
Ubijeni su hladnokrvno, iz blizine pucanjem u glavu i vrat. Preživjelih nije bilo. Za vrijeme granatiranja sjeverne strane sela, vojnici HVO-a ušli su u selo i prema ranijem dogovoru, kretali su se u grupama po petorica ili više njih, pucajući i ubacujući ručne bombe kroz vrata i prozore stambenih kuća. Ispaljeno je u prosjeku oko 50 granata na svaku kuću iz raznog naoružanja, uključujući i granate na raketni pogon. Dijelu stanovnika pripadnici HVO-a naredili su da izađu iz kuća te su ubijeni po kratkom postupku a dio njih je ubijen u kućama. Istovremeno su paljene bošnjačke kuće.
U Ahmićima je ubijeno 116 osoba. Ubijeni stanovnici sela Ahmići bili su najvećim dijelom stariji ljudi, žene, djeca i dojenčad. U Ahmićima su ubijene i spaljene kompletne porodice. Ubijeno je 11 djece među kojima i beba od tri mjeseca, Sead Ahmić.
Snage UN-a su na dan zločina oko 12 sati ušle u selo s namjerom da preuzmu ranjene i ubijene civile. Postoje snimci na kojima preživjeli stanovnici Ahmića mole UN snage za pomoć. Zločin je tada već umnogome bio izvršen. Desetak dana nakon zločina, na teren je izašlo terensko osoblje Specijalnog izvjestitelja UN-a. Njihovi izvještaji pokazuju da se iz nekih kuća još uvijek pušilo a oko100 tijela se nalazilo pod ruševinama. Selo je tada opisano kao mjesto iz kojeg je dolazio “smrad smrti”. Svi od približno 180 domova bošnjačkog stanovništva bili su potpuno uništeni.P+
Petnaestak hrvatskih kuća je ostalo netaknuto, dok su neki mještani Hrvati bili tu cijelo vrijeme i nisu željeli govoriti o zločinu. Međunarodni posmatrači su izvijestili kako su vidjeli da vojnici HVO-a ispaljuju granate na domove te neselektivno pucaju po civilima. Naveli su i da je HVO izvršio ubistva određenog broja porodica u njihovim domovima metkom u glavu iz velike blizine i da je izvršeno i najmanje jedno silovanje od strane HVO-a. Vojnici HVO-a su vršili i višestruko istjerivanje nehrvatskog stanovništva iz njihovih domova. Kao argument za opravdavanje takvih protjerivanja pravdan je potrebom za “stvaranjem dodatnih stambenih jedinica za očekivani dolazak prognanika hrvatske nacionalnosti”. U selu je uništeno sve što je podsjećalo na stanovnike islamske vjeroispovjesti. Uništene su i dvije džamije.
U selu nije bilo vojnih ciljeva niti je bilo organizovanog otpora na napad, što su potvrdili međunarodni posmatrači i pojedini lokalni hrvatski komandanti HVO-a. U vrijeme napada u Ahmićima su Bošnjaci zatečeni na spavanju, što je pobilo određene izjave haških optuženika kako su Bošnjaci bili spremni za napad na HVO. Pred Međunarodnim sudom u Den Haagu za ovaj zločin osuđeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Paško Ljubičić, Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Drago Josipović, Vladimir Šantić.
Zločin u Ahmićima je izuzetno težak ratni zločin i jedan od najmonstruoznijih zločina nad bošnjačkim stanovništvom, izvršen planski, organizovano i sistematski. U postupcima koji su vođeni pred Međunarodnim sudom u kojima je tretiran i ovaj zločin, utvrđeno je da je sukob između Hrvatske i Bosne i Hercegovine međunarodni oružani sukob, zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata”.
Neka od svjedočenja preživjelih žrtava zločina u Ahmićima koja se mogu pronaći OVDJE.
“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku… Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana.
Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’ Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”
Ovakva i slična svjedočenja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići. Vrlo je potresno svjedočenje i hadžije Hazima Ahmića koje se može pronaći OVDJE.
Pored napada na Ahmiće, toga 16. aprila vrlo snažna dejstva su započela i na druga mjesta viteške općine (sela Kruščica, Vranjska i Preočica te Stari Vitez) kao i sela u busovačkoj općini. U zoru, 16. aprila pripadnici HVO-a su upadali u kuće i u Starom Vitezu. Teški zločini su se događali nad cijelim porodicama, a jedan od njih je izvršen nad prognaničkom porodicom Topalović iz Jajca, kada je strijeljana cijela porodica među kojima i dvogodišnja djevojčica Amela Topalović.
Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta, viša naučna saradnica u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
(Vijesti.ba)
IZVOR