Važi pravilo da se pri prisjećanju na zločine prvenstveno trebaju slušati priče žrtava. Ali u slučaju genocida u Srebrenici, u kojem je 11. jula 1995. godine ubijeno više od 7.000 bosanskih muslimana – prema podacima državnih vlasti u Sarajevu, broj žrtava iznosi 8.372 – korisno je obratiti pažnju i na počinioce, njihove pristalice i apologete.
Pogotovo kada taj pogled obuhvata ne samo 30. godišnjicu zločina, već i ranije događaje piše FAZ.
Vučić u Srebrenici 2015.
Na primjer, 11. juli 2015. godine. Tada je na komemoraciju povodom 20. godišnjice zločina u Srebrenicu došao niko drugi do današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tada je još bio premijer, ali već najmoćniji čovjek u Beogradu. Sama činjenica da je došao u ovo malo mjesto na istoku Bosne djelovala je gotovo nevjerovatno s obzirom na njegovu prošlost.
Vučić je političku karijeru započeo sredinom devedesetih u “Srpskoj radikalnoj stranci” četničkog vođe Vojislava Šešelja, čije ime sve govori. Pokazavši revnost i poslušnost, brzo je postao jedan od najvjernijih Šešeljevih izvršitelja.
U jednom od svojih govora tokom rata u BiH, mladi šovinista Vučić je uputio krvavu prijetnju bosanskim muslimanima:
“Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti sto muslimana.”
Ovu prijetnju Vojska Republike Srpske, pod komandom kasnije doživotno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u mnogim bosanskim mjestima sprovela je u djelo. Srebrenica je postala sinonim za politiku “etničkog čišćenja”.
Jasne riječi na mjestu zločina
Ipak, Vučić je 2015. posjetio mjesto zločina kako bi odao počast žrtvama politike koju je sam godinama podržavao. Kako je to bilo moguće? Zbog političkog konteksta. Posjeta je uslijedila u trenutku kada je Vučić pokušavao da se distancira od svoje nacionalističke prošlosti jer je želio uvesti Srbiju u Evropsku uniju. Tvrdio je da je njegova izjava o ubistvu 100 muslimana “izvučena iz konteksta”, iako nikada nije pojasnio u kojem bi kontekstu takva izjava bila prihvatljiva.
Prije dolaska u bivšu “UN-ovu zaštićenu zonu”, Vučić je objavio izjavu:
“Nema riječi koje bi mogle izraziti bijes i gorčinu prema onima koji su počinili ovaj monstruozni zločin. Srbija jasno i nedvosmisleno osuđuje ovaj strašni zločin, gnuša se svih koji su u njemu učestvovali i i dalje će ih pozivati na odgovornost.”
U knjigu žalosti u Srebrenici Vučić se tada upisao riječima:
“Nadam se da se ovakav zločin više nikada neće ponoviti. Uvjeren u drugačiju i bolju budućnost srpskog i bošnjačkog naroda, izražavam duboko saučešće svim žrtvama i njihovim porodicama.”
To što je poruku napisao ćirilicom smatralo se malim ustupkom njegovim nacionalističkim pristalicama.
Na komemoraciji je razgovarao s dvije majke čiji su članovi porodice ubijeni 1995. godine. Jedna ga je čak na kraju i zagrlila. Djelovalo je kao da je tog dana stvoren simboličan trenutak, sličan onome kada je Willy Brandt kleknuo u Varšavi.
Bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji je također bio prisutan, pohvalio je Vučića za hrabrost da dođe u Srebrenicu.
U poređenju s tadašnjim premijerom Turske Ahmetom Davutoğluom, koji je nazvao masakr genocidom, ali nije koristio tu riječ za ubistvo stotina hiljada Armenaca 1915. u Osmanskom carstvu, Vučić je izgledao kao moralni pobjednik.
Vučić dobio i aplauz – i kamenice
Ali događaj je dobio sasvim drugačiji tok. Nakon što je Clinton položio vijenac, Vučić je položio cvijet, ali ubrzo je atmosfera eskalirala. Započelo je dobacivanje, a zatim su prema Vučiću poletjele boce i kamenje. Gledajući snimke danas, čudo je da niko nije ozbiljno povrijeđen.
Dan kasnije, u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung, Vučić je rekao:
“Neću promijeniti svoju politiku. I dalje ću pružati ruku pomirenja. Moramo misliti na budućnost i graditi temelje za bolji život Srba i Bošnjaka.
Napad ga je, kako je rekao, samo dodatno uvjerio da su napori za pomirenje neophodni – i za one koji su ga napali.
Vučić je branio svoju posjetu i od kritika srpskih nacionalista:
“Većina građana Srbije nije bila zadovoljna mojom odlukom da idem u Srebrenicu. Ali ja sam to želio – da se poklonim žrtvama.”
U novembru iste godine ponovo je posjetio Srebrenicu – ovoga puta s grupom srpskih privrednika. Obećao je donaciju od pet miliona eura lokalnoj zajednici. Dobio je spontani aplauz – i za trenutak se činilo da se desilo nešto nezamislivo: bivši srpski ultranacionalista želi pokajanje i oprost u Srebrenici.
“Želimo narednih sto godina provesti u miru. Želimo dobre, prijateljske i bratske odnose sa Srebrenicom.”
Šta Srebrenica ima s Briselom?
Izvještaji iz 2015. danas zvuče kao da dolaze iz drugog svijeta. U međuvremenu se u zvaničnom Beogradu ponovo uspostavio ton koji podsjeća na Vučićeve rane dane. Iako se u Beogradu održavaju brojne komemoracije povodom 30. godišnjice – tribine, predstave, ulične akcije – sve dolazi iz civilnog društva, ne od vlasti.
Njegov partijski saborac Vladimir Đukanović još je 2019. na Twitteru napisao:
“Čestitam srpskom narodu dan oslobođenja Srebrenice”, zahvalivši se Ratku Mladiću na “briljantnoj vojnoj operaciji”. Nikakve posljedice nije imao – i dalje je poslanik i član predsjedništva Vučićeve stranke.
Povratak nacionalizmu
Da li je Vučićeva faza pokajanja bila samo laž? Možemo samo nagađati. Ali jedno je sigurno: u ljeto 2015, dvije godine nakon ulaska Hrvatske u EU, činilo se da je perspektiva pristupa EU za Zapadni Balkan još uvijek realna. Tek kasnije – posebno od 2019. i francuskog veta za Sjevernu Makedoniju – postalo je jasno da je članstvo daleko.
Što je ta perspektiva više blijedila, to se Vučić odlučnije vraćao nacionalističkoj retorici i politici očuvanja moći. Iako nije moguće dokazati direktnu uzročno-posljedičnu vezu, vremenska podudarnost je očita. Danas državne medije u Srbiji ponovo karakteriše nacionalistički diskurs, a pravosuđe ide ukorak: prije nekoliko dana oslobođen je srpski oficir optužen za učešće u genocidu u Srebrenici piše u osvrtu uglednog FAZ-a.
(Vijesti.ba)