Odrastao je u porodici koja mu je pružila sve: ljubav, sigurnost, toplinu i vrijednosti koje i danas nosi. Njegovo sretno djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom, druženjem i nezamjenjivom roditeljskom pažnjom. U njegovim riječima nema sumnje – “to je možda i najsretniji period mog života”.
Školska torba postala teret preživljavanja
Ali taj svijet – nježan i stabilan – srušio se pred njegovim očima kada je rat zahvatio istočnu Bosnu. Srebrenica mu je tada postala jedino utočište. Tamo je pokušao nastaviti školovanje, sa samo jednom sveskom i olovkom, u učionicama bez grijanja i bez ijedne garancije da će sutra uopće doći.
“Rat se poput plamena proširio čitavom Bosnom i Hercegovinom. Bilo je ubijanja, razaranja, gladi. Najteže je bilo to što nismo znali šta nas čeka. A ipak, bilo je podnošljivo dok sam bio sa svojom porodicom.”
U danima prije pada Srebrenice, svi su se nadali da će UN-ove trupe zaustaviti Vojsku Republike Srpske. No, 11. jula 1995. godine njegov otac se vratio kući sav krvav. Rekao je da je dijete umrlo na njegovim koljenima i da moraju odmah napustiti dom. Na raskršću su se razdvojili: majka i sestra otišle su prema Potočarima, a Emir i otac krenuli šumom. Tada je nastupio trenutak koji ni vrijeme ne može izbrisati.
“To je bio jedan od najtežih trenutaka. Pitanje hoćemo li se ikada više vidjeti… Suze, strah, neizvjesnost. Bio sam samo dječak.”
Posljednji zagrljaj
Kroz šumu, Emir je prošao sam. Naišao je na leševe, koračao među tijelima, izbjegavao mine i pse tragače. Njegov otac je ranije zarobljen. U jednom trenutku, dok su obojica čekali da čuju hoće li ih pobiti tu ili “malo niže, u potoku”, otac mu je rekao da možda nije trebao da ga vodi sa sobom. Ležao je u njegovom krilu. To je bilo posljednje čega se sjeća s njim.
“Kasnije su nas tjerali da hodamo s rukama iznad glave. Vidio sam ubistva. Udaran sam pendrekom. Na uzvišenju su nas natjerali da sjednemo u redove. Komandant je rekao da se možda planira razmjena. Niko nije vjerovao.”
Kad su prozvali dječake da ustanu, Emir je ostao sjedeći. Htio je ostati uz amidžu, ali nešto se u njemu pokrenulo. Ustao je, refleksno, potrčao i jedva uskočio u autobus. Spasila ga je grupa žena koje su ga sakrile. Tako je stigao do slobodne teritorije.
Ponovno se sastao sa svojom majkom i sestrom. Taj susret bio je tren nade, dokaz da život može da preživi čak i izvan granica bola. Njegov otac nikada se nije vratio. Majka je umrla u julu 1999..
Knjiga iz pepela
Danas je Emir Bektić magistar, nastavnik i autor knjige Kad osvaneš sam, pisane iz perspektive šesnaestogodišnjeg dječaka koji je izgubio djetinjstvo usred šume, pod granatama, bez oca, okružen hiljadama mrtvih. Knjigu je posvetio roditeljima. Napisao ju je kako bi svjedočio – i kako bi opominjao.
“Pisao sam iz ugla dječaka koji ne razumije svijet, ali zna da je izgubio ono najdragocjenije. Napisao sam je da pokažem mladima koliko vrijedi mir. Da znaju da djetinjstvo ne smije završiti ni u šumi, ni pod rafalom, ni u tišini svijeta koji je gledao – i šutio.”
U zemlji u kojoj je pravda još nijema, Bektić je glas djeteta koje nije izabralo da bude heroj, ali je preživjelo da bi govorilo. Njegova priča je kulturološki otpor zaboravu. I svjetionik za sve one koji još tragaju za svojim glasom u mraku historije.
(VIJESTI.BA)