Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su ubijene 1992. godine na području Kozarca, Hambarina, Rizvanovića i u Prijedoru, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1998. odnosno 2024. godine na lokalitetima Donja Dragotinja, Pašinac, Volarić i Hušići.
Najmlađa žrtva je Semir (Aziz) Čelić, koji je imao 24 godine kada je ubijen u augustu 1992. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek prošle godine u masovnoj grobnici Donja Dragotinja kod Prijedora, gdje je pronađen i njegov stariji brat Edin, ubijen u isto vrijeme. Najstarija žrtva je Kasim (Hasan) Bajrektarević, koji je imao 70 godina kada je ubijen.
Identifikovane žrtve koje su danas ukopane su:
Ismet (Meho) Sušić (1931)
Edin (Aziz) Čelić (1967)
Semir (Aziz) Čelić (1968)
Mehmed (Mehmed) Čikotić (1960)
Mirsad (Idriz) Zečić (1967)
Kasim (Hasan) Bajrektarević (1922)
Omer (Islam) Alagić (1930)
Žrtve su ukopane u različitim mezarjima prema željama porodica: u Kamičanima, Hambarinama, Bišćanima i Skeli.
Kolona s posmrtnim ostacima jučer se zaustavila u Prijedoru, gdje su ih dočekali građani, porodice i prijatelji, odajući počast učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća. Poručeno je da 3.176 ubijenih civila u Prijedoru nikada ne smije biti zaboravljeno.
Nazif Horozović, sekretar Organizacionog odbora, izjavio je kako je dženaza organizovana dostojanstveno, uz poseban sigurnosni i vjerski program.
“Sve je spremno za ovogodišnju dženazu. Poduzeli smo niz aktivnosti, između ostalog, trudili smo se da ovaj 20. juli bude obilježen na dostojanstven način, pa i u sigurnosnom smislu, kako bi sve bilo pod kontrolom. U programskom smislu smo također ove godine posebno poradili. Od komemorativnog skupa do vjerskog programa. Danas smo imali dva važna događaja. Jedan je kolona s posmrtnim ostacima naših šehida, kao što smo također imali biciklistički maraton koji upravo u ovim trenucima stiže na plato memorijalnog centra Kamičani u Kozarcu,” poručio je Horozović.
Podsjetio je i na prisutan revizionizam, ali i ogromnu volju porodica da se pronađu svi nestali i kazne odgovorni.
„Mi imamo na sceni, u cijeloj BiH, a posebno u Prijedoru, revizionizam koji nastoji da se možda zaboravi, da se možda i preokrene ona istina koja je bila u Prijedoru. 1992. godine je počeo genocid, a 1995. godine je on završen. Ne postoji niti jedan oblik ratnog zločina kojeg poznaje čovječanstvo, a da nije realiziran u Prijedoru. Kada je u pitanju memorijalizacija, mi danas imamo i pozive čak i zvaničnika u manjem bh. entitetu da se zabrane određena događanja poput Dana bijelih traka i slično. Međutim, s druge strane, mi imamo mnogo argumenata, mnogo dokaza, energije, mnogo snage.
Interesantno je da je najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – Tomašica. Da bi se došlo do šest sinova majke Have Tatarević, kopano je 12 metara u dubinu. Da bi se pronašli svi oni koji su bili zakopani u Tomašicu, bilo je potrebno izvaditi 10 hiljada kubnih metara zemlje. Tolika nam danas treba i energije i truda, zalaganja i upornosti. Ono što mi zasigurno poručujemo, svaki put i ovim povodima, jeste da se umoriti nećemo i da će i zadnji atom naše snage otići da se pronađe i posljednja žrtva, ali isto tako da se kazni i svaki zločinac.
Prijedor je simptomatičan i po tome što su ovdje ubijali prijatelji prijatelje, školske kolege – školske kolege, radne kolege svoje prijatelje, kumove, komšije. U Prijedoru se zna ko je ubijao, a ko je bio žrtva. Imenom i prezimenom. Apelujem ovom prilikom i na tužilaštvo i druge instance vlasti da nastave proces gonjenja ovih ratnih zločinaca, s obzirom da je u posljednje dvije godine gotovo taj proces stao. Nema napretka ni u jednom smislu bez da se istina i pravda verifikuju, a to je jedino moguće kad se svi koji su ubijeni pronađu i svi zločinci kazne“, zaključio je Horozović.
(Vijesti.ba)