Kako je naveo, mir i sigurnost prirodni su ciljevi u razvoju ljudskih društava, a iako je historija često izgledala kao beskrajni niz krvavih ratova, ljudi nisu prestajali sanjati o tome da žive u društvima u kojima neće morati neprestano strahovati za svoje živote pred prijetnjama rata i drugih oblika nasilja.
Novije historijsko iskustvo, naročito ono koje simbolizira Evropska unija u proteklih 70 godina, potvrdilo je da trajni mir nije samo nedostižni san, a nekoliko je ključnih procesa koji su omogućili ovu promjenu paradigme, dodao je.
– Najvažniji proces za uspostavu mira i sigurnosti na evropskom kontinentu predstavljale su euroatlantske i evropske integracije, odnosno formiranje NATO saveza i Evropske unije, kao događaji bez presedana u historiji; događaji koji su suštinski izmijenili ukupnu sigurnosnu i političku arhitekturu Evrope i svijeta – naglasio je Džaferović.
Kazao je da su se transatlantski savez i unutrašnja integracija Evrope pokazali kao uspješna sredstva za očuvanje mira, jer su izgrađeni na izvjesnim principima i vrijednostima, a ne na golim interesima kao tradicionalne alijanse koje su se zbog toga pokazale neodrživim.
Napominje da su demokratija, vladavina prava, zaštita individualnih ljudskih prava i kolektivna odbrana; nepromjenjivost granica, krivično gonjenje ratnih zločinaca, rješavanje otvorenih pitanja dijalogom i uz pomoć institucija međunarodnog prava, uklanjanje rasne i etničke diskriminacije, jačanje uloge žena u društvu – principi i procesi zahvaljujući kojima su euroatlantska društva postala sposobna mirno rješavati interne i međusobne društvene nesporazume i proturječnosti.
Nakon zastrašujućih iskustava Prvog i Drugog svjetskog rata, u prvoj polovini 20. stoljeća, nakon formiranja Ujedinjenih nacija, uspostava Evropske unije i NATO saveza omogućila je znatno mirniji i sigurniji ambijent u drugoj polovici prošlog stoljeća, smatra Džaferović.
– Nemam nikakvu sumnju da su Evropska unija i NATO savez, i sada, kada smo duboko zagazili u 21. stoljeće, još uvijek najbolji okvir za očuvanje mira i sigurnosti u Evropi, ali i da su vodeći globalni model, uprkos svim geostrateškim gibanjima – dodao je.
Ove ocjene zasniva i na teškom iskustvu Bosne i Hercegovine, koja je iskusila najkrvaviji rat na evropskom tlu, nakon Drugog svjetskog rata, a koji su izazvali nacionalistički politički projekti iz susjednih država i koji su se vodili suprotnim idejama od spomenutih.
– Pola stoljeća nakon nacističkih invazija, nosioci tih projekata su i dalje vjerovali da se granice država mogu mijenjati vojnom agresijom i genocidom. Prezirući ideju individualnih ljudskih prava i građanske jednakosti, oni su na teritorijama koje su zauzeli uspostavili režim etničke segregacije i diskriminacije. Na koncu, bili su uvjereni da masovni zločini koje su činili nikada neće biti procesuirani – podsjetio je Džaferović.
Napominje da je agresija na Bosnu i Hercegovinu pokazala sve slabosti NATO saveza i Evropske unije i da je, kako je primijetio Tadeuš Mazovjecki, sveukupna stabilnost međunarodnog poretka i principa civilizacije našla se na kocki zbog BiH, a međunarodna zajednica, predvođena UN-om, NATO savezom i EU, nije odgovorila zadatku.
Genocid u Srebrenici je, stava je Džaferović, strašna potvrda te činjenice i on će ostati vječita crna mrlja u svjetskoj i evropskoj historiji, a činjenica da je nedugo nakon genocida u Srebrenici, intervencijom NATO-a zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini, samo je dodatno potvrdilo da se genocid mogao prevenirati.
– Kada govorimo o miru i sigurnosti u 21. stoljeću, dvije su ključne lekcije. Prva je potreba preventivnog djelovanja na zaštiti mira i međunarodnog prava. Govoreći o kontekstu BiH, u tom smislu smatram ohrabrujućim donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, uz podršku međunarodne zajednice, čime se suzbija ideologija koja počiva na revizionizmu i govoru mržnje, te kao takva predstavlja najveću prijetnju miru – podvukao je.