Vijest iz Mostara koja je jučer potresla region ponovo je otvorila pitanje koje Bosna i Hercegovina uporno gura pod tepih – pitanje nasilja nad ženama i femicida kao njegove najtragičnije posljedice.
Femicid je brutalni vrhunac jedne duge, tihe dinamike koja počinje mnogo prije nego što mediji objave ime žene. On je kraj, ali nije početak. A još manje je jedini oblik nasilja.
Piše: Amina Delić
Psihološko, emocionalno, ekonomsko, seksualno – to su oblici nasilja koji svakodnevno oblikuju stvarnost mnogih žena, ali nikada ne dospiju u crnu hroniku. Žena, ne mora biti mrtva da bi sve u njoj bilo ugašeno. Mnoge žene “nestanu” iznutra mnogo prije fizičkog kraja – kada više nemaju pravo na svoje vrijeme, svoje tijelo, svoje mišljenje.
Nasilje ne počinje udarcem, nego kontrolom
Magistrica psihologije i kognitivno-bihevioralna terapeutkinja (pod supervizijom), koja radi sa žrtvama nasilja, Medina Žiško za Vijesti.ba ističe da femicid nikada ne dolazi nenajavljeno.
“Femicid je obrazac, ne incident. Nasilje počinje kontrolom prerušeno u brigu, izolacijom maskiranom kao ljubav, poniženjima, prijetnjama. Ono se akumulira godinama prije nego što preraste u najgori ishod”, ističe Žiško.
Dodaje da psihičko i emocionalno nasilje često potraje mnogo duže i ostavi dublje posljedice od fizičkih povreda:
“Mnogo žena nije ubijeno, ali je prestalo živjeti. Godinama bez prava na odmor, bez novca, bez glasa. To nasilje ne pravi vijesti jer ne ostavlja krv, ali ostavlja rane koje ne zarastaju”, dodaje ona.
Terapeutkinja posebno upozorava na cikluse nasilja – idealizacija, degradacija i “medeni mjesec”. Upravo ti ciklusi, uz ekonomske prepreke, stigmu i strah, razlog su što se žene vraćaju nasilnicima.
Romantizacija “loših momaka”: tihi saveznik nasilja
Romantični narativi o tome da će se muškarac „promijeniti zbog prave“ duboko su ukorijenjeni u našoj kulturi.
Psihologinja upozorava:
“Odrastamo uz poruke da je muškarac ‘pravi’ samo ako je malo grub i nedostupan, a da je žena vrijedna ako ga ‘smekša’. To je opasna laž. Trauma nije romansa, niti se agresija liječi ljubavlju”, dodaje Žiško.
Zbog toga žene često ne prepoznaju nasilje kada je upakovano u ljubomoru, posesivnost ili kontrolu.
Sociologinja Indira Delić: Femicid je strukturalan problem
Sociologinja Indira Delić, MSc za Vijesti.ba naglašava da femicid nije samo krivično djelo, već društveni fenomen:
“Femicid je najekstremniji oblik rodno zasnovanog nasilja. On proizlazi iz duboko ukorijenjene neravnopravnosti i patrijarhalnih obrazaca. Uzroci su strukturalni, a ne individualni.”
Dodaje da se o femicidu najčešće govori tek kada se dogodi tragedija, dok se ignorira sve što mu prethodi:
“Živimo u kulturi koja muškarcima daje moć, a ženama nameće tišinu. Dok se ti obrasci ne promijene, femicid će ostati posljedica mnogo šireg problema.”
Sarina Bakić: Društvo je patrijarhalno i uronjeno u toksičnu muškost
Prof.dr. sociologije Sarina Bakić za Vijesti.ba ističe da je nasilje nad ženama normalizirano, a institucije često neadekvatne:
“Bosanskohercegovačko društvo i dalje je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim normama i toksičnoj muškosti. Tradicionalni obrazci ponašanja minimiziraju nasilje i opravdavaju ga.”
Posebno upozorava na institucionalne propuste:
“Žene ne prijavljuju nasilje jer ne vjeruju da će biti zaštićene. Kako da vjeruju policiji ako među policajcima ima nasilnika? Povjerenje u pravosuđe i socijalne službe je izuzetno nisko”, ističe Bakić.
Bakić naglašava i ulogu medija:
“Dio medija senzacionalizira femicid. Fokusiraju se na detalje umjesto na širi društveni problem. Tako se žrtve ponovo viktimiziraju”, dodaje Bakić.
Zašto žene ostaju? Zato što sistem ne nudi izlaz!
Najlakše je pitati “zašto nije otišla?”, ali to je pogrešno pitanje.
Žene ostaju jer:
- sistem ne pruža sigurnost,
- ekonomska nezavisnost je luksuz,
- strah je realan: „ako prijavim, niko me neće zaštititi“,
- nasilje dolazi u psihološkim ciklusima,
- trauma stvara vezanost, a poznato djeluje sigurnije od nepoznatog.
Psihologinja Žiško objašnjava da to nije slabost:
“Žene ne trebaju samo plan bijega. Trebaju plan oporavka. Trauma oblikuje način na koji ostajemo, čak i kada racionalno znamo da trebamo otići!, ističe Žiško.
Uloga zajednice: Znamo, ali šutimo!
Nasilje rijetko ostaje potpuno skriveno. Komšiluk često sluti, porodica naslućuje, ali reakcije izostaju:
- “nećemo da se miješamo”
- “svi se svađaju”
- “on je dobar, samo popije”
- Ali, agresija nije svađa, a poroci nisu opravdanje.
Zajednica time postaje pasivni saučesnik, ne iz zle namjere, nego iz naučenog obrasca koji generacijama normalizira muški bijes i žensko trpljenje.
Šta treba uraditi, odmah i bez odlaganja?
Sociologinja Bakić ističe da ako želimo društvo u kojem ne pitamo “zašto je ostala?”, nego “zašto je on slobodan?”, potrebno je:
- ozbiljno reformirati institucionalne mehanizme zaštite,
- voditi nultu toleranciju na sve oblike nasilja,
- edukovati djecu o zdravim odnosima,
- ekonomski i psihološki osnaživati žene,
- prepoznati emocionalno i ekonomsko nasilje kao nasilje,
- zahtijevati odgovorno izvještavanje medija,
- stvarati sigurne puteve za prijavljivanje i izlazak iz nasilja.
“Jer ljubav koja boli nije ljubav”, zaključuje psihologinja Žiško.
(Vijesti.ba)