Međunarodni olimpijski komitet 1978. godine, u Atini, je odabrao Sarajevo za organizatora XIV zimskih olimpijskih igara.
U konkurenciji su bili japanski Sapporo i zajednička kandidatura dva švedska grada Falun i Göteborg.
U organizaciju su utrošena ogromna sredstva. Bosanskohercegovačka politička elita je odmah nakon što je zvanično dobila odluku o organizaciji Olimpijade krenula sa infrastrukturnom obnovom grada i gradnjom novih neophodnih olimpijskih objekata. Nisu se oslanjali samo na bosanskohercegovačke i sarajevske resurse, nego se podrška očekivala od čitave Jugoslavije. Nije to bilo sasvim jednostavno, s obzirom da je već krajem 1970-ih godina Jugoslavija ulazila u ekonomsku krizu, a političke konfrontacije su već izbijale na površinu.
Pripreme koje su trajale godinama, pored dobro organizovanih igara, kao rezultat imaju u Sarajevu izgrađene saobraćajnice, hotelske komplekse, kako na planinama (Bjelašnica, Igman, Jahorina) tako i u gradu, sportski centri Skenderija i Zetra, žičare, ski liftovi.
Sarajevo je tada postalo centar svjetskih i medijskih interesovanja. U programu je bilo alpsko skijanje (Bjelašnica i Jahorina), bob i sankanje (Trebević), hokej i umjetničko klizanje (Zetra i Skenderija), biatlon, nordijsko skijanje i skokovi (Igman). Na igre se prijavilo 49 nacionalnih olimpijskih komiteta. U Sarajevo je stigao rekordan broj učesnika (preko 2500).
U iščekivanju početka Olimpijskih igara u februaru 1984., Sarajevo se suočilo sa jednim sasvim neočekivanim problemom: nije bilo snijega. Činilo se da je to nesavladiv problem, ali je uoči samo otvaranja snijeg toliko počeo padati da je skoro blokirao grad. Otvaranje XIV zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60 000 Sarajlija, na stadionu Koševo, i oko dvije milijarde ljudi preko TV-a. Olimpijski plamen je upalila klizačica Sanda Dubravčić.
Igre su među učesnicima, a i među gledateljima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu – prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo “Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka”, ili kraće “Volimo Jureka, više od bureka”.
Ipak, najveće zvijezde sarajevske Olimpijade su bili učesnici u umjetničkom klizanju. Najbolji dojam je ostavio britanski par Jayne Torvill i Christopher Dean koji su osvojili zlatnu medalju. Na Igrama je zlatnu medalju dobila i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koju je upravo sarajevska olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka.
19. februara na ceremoniji zatvaranja Zimskih olimpijskih igara tadašnji predsjednik Međunarodnog organizacionog komiteta Juan Antonio Samaran je rekao kako je Sarajevo najbolji organizator Zimskih olimpijskih igara do tada u njihovoj historiji.
“Doviđenja drago Sarajevo”, bile su riječi Juana Antonia Samarana.
Olimpijada u Sarajevu bila je najveći sportski događaj koji se održavao u historiji Jugoslavije. Ona je imala političku, sportsku, ali i ekonomsku funkciju. Sarajevo je za potrebe Olimpijade integriralo u gradsku cjelinu dotad prigradske oćine Pale, Hadžići, Ilijaš i Trnovo, te izgradilo značajnu urbanu infrastrukturu. Sarajevo i Bosna i Hercegovina su se tada povrdili kao otvorene i multikulturne sredine. U kulturi sjećanja građana svijeta takvo Sarajevo je ostale poznato sve do opsade 1992 – 1995. godine, kada su se važni olimpijski objekti, simboli Sarajeva, našli na udaru artiljerije naoružanih pripadnika tzv. Vojske Rs.
Groblje otvoreno 1992. na pomoćnom stadionu Koševo, odmah pored mjesta gdje su otvorene Zimske olimpijske igre, istodobno je postalo i groblje ideala s kojima je pripremana i održana Olimpijada.
(Vijesti.ba)