Bojan Tončić o komisijama Vlade RS-a za reviziju rata: Nastavak velikosrpske hegemonije

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Bojan Tončić, ugledni beogradski novinar i kolumnista, u razgovoru za Klix.ba komentariše odluku Vlade Republike Srpske da formira dvije komisije koje će se baviti istraživanjem stradanja svih naroda u Srebrenici i stradanja Srba u Sarajevu od 1992. do 1995. On naglašava pogubnost revizionističke politike uz jasno seciranje političkih odnosa.

Kako posmatrate i tumačite odluku Vlade RS-a da osnuje dvije posebne komisije za “utvrđivanje” stradanja svih naroda u Srebrenici i komisije za stradanje Srba u Sarajevu?

Riječ je o monstruoznoj namjeri da se intenzivira mirnodopski sukob, rat nakon rata, i da Republika Srpska pokaže istinsku riješenost da ne odustane od velikosrpske hegemonističke politike i nasilja kao njenog logičkog produžetka. Nije, naravno, prvi put, nije to incident, nego suština namjere Milorada Dodika kome Putin puše u jedra, koji ima snažnu, nedvosmislenu podršku Beograda i ovdašnje braće po oružju koje je Srbija neštedimice davala prekodrinskim desperadosima. Smjestivši se nepovratno na stranu svirepih ubica, uništitelja gradova i sela, pljačkaša, vojske koja otvara logore u kojima ljudi umiru na najužasniji način.

Kome je do istine o početku rata u Bosni i Hercegovini neka još jednom odsluša presretnuti razgovor dvojice posnika-monstruma, jednog od njih uglednog beogradskog poete kama-provenijencije Gojka Đoge i Radovana Karadžića.

U tim je riječima istina o Srebrenici i opsadi Sarajeva, o Omarskoj, Keratermu, Prijedoru, Bijeljini… A ritam neljudskosti opisan je djelimično u izveštaju Komisije Vlade RS-a o Srebrenici, odnosno zločina u Istočnoj Bosni.

Izveštaj “nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”.

U augustu prošle godine Vlada RS poništila je izveštaj koji je bio jedino priznanje zločina, kako to posmatrate?

Nije, budimo realni, proizveo nikakve katarzične posljedice, ali bio je, ipak, priznanje državnog zločina ogromnih razmjera. Prošle godine je poništen i najavljeno je da će pripiti gost tražiti druge muzičare. Ili repertoar. Međunarodni sud u Hagu je već presudio o događajima i zločinima u Srebrenici, ali i Sarajevu.

Kako posmatrati otvorenu revizionističku politiku koja je prisutna u gotovo svim zemljama regije?

Jedino kao iživljavanje nad elementarnom ljudskošću, nad patnjom žrtava i međunarodnom pravdom, što samo međunarodne institucije mogu zaustaviti. Sada govorim o Srbiji, mislim da svako treba govoriti o politici države u kojoj živi. Srbija bi, s imalo razuma, morala da se zapita koliko je već prilika bagatelisala, koliko trpeljivosti i konstruktivnosti međunarodne zajednice. Koliko je puta ovoj državi, zvaničnom Beogradu, ali i glasačima suicidne vlasti, saopšteno da ne mogu da zlostavljaju svoju porodicu, da pale komšiluk, da moraju zaboraviti besmislene nacionalističke ideje. Da moraju priznati vlastitu bolest i prihvatiti terapiju. Tako će, valjda, doći i do pitanja zašto je finansirala rat u Bosni i Hercegovini, plaćala oficire, državne bande, municiju, logistiku…

Predsjednici obje komisije dolaze iz Izraela. Kako to treba posmatrati? Da li je takav potez pomno smišljen, ako se zna historijat jevrejskog naroda, ali i nastanka države Izrael?

To je maksimum do kojeg može da dosegne mozak Milorada Dodika, upravo ideja da će, kakvi god “nalazi” ovih društava bili, moći da se ponavlja kako su predsedavajući jevrejskog porijekla. Ne mogu se prejudicirati zaključci izveštaja, ali, za mene nema sumnje da čovjek koji provede i minut s Miloradom Dodikom, ili sličnim, opasnim manifestacijama života, blago rečeno, ne zaslužuje pažnju.
Moguće je, međutim, da ne znamo dovoljno o istraživačkom backgroundu ljudi koji su u komisijama. Mogli bismo da se podsjetimo kako je američki nobelovac Jevrejin Elie Wiesel, čovjek koji je preživio holokaust, bukvalno nokautirao srbijansko rukovodstvo koje ga je pozvalo da istraži kršenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon obilaska Sarajeva, Banje Luke i logora Manjača rekao je: “Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid“.

Elie Wiesel je razgovarao sa srpskim gospodarima rata i zapisao: “Pokušali su me uvjeriti da su na dobroj strani, ali znao sam da nisu. I Milošević i Karadžić su imali moć da zaustave rat. Ali, nije samo njihova greška. Svijet nije imao volju da taj rat zaustavi. Moja uloga je bila ne samo da ih pokušam uvjeriti da im svijet neće oprostiti, već da kažem i moćnicima u svijetu da treba da intervenišu i da zaustave rat. Bez intervencije Washingtona, Londona i Pariza rat bi trajao još nekoliko godina”.

Šta u konačnici može biti krajnji cilj i šta može uzrokovati ovakva politika koja historijske činjenice očito izvrće i čitave generacije mladih ljudi odgaja po nekim novim aršinima revizionističke historije?

Nažalost, revizionizam je u udžbenicima, medijima, u kućnom okruženju, sazrijevaju generacije učenika koje podučavaju znalci falsifikovane historije, nakazne epike koja priziva osvetu. Nema namjere da se društva suoče sa zločinima, štaviše, na agendi aspiranata na funkcije u vrhu vlasti održavanje tenzija i netrpeljivosti kotira kao neizbježno. Otvoreno ili prikriveno. Utoliko je svaki pokušaj da se napravi korak ka suočenju s prošlošću i ka pomirenju između naroda koji su nekad živjeli u istoj državi dragocjen. Ima ih, nalazimo takve pokušaje u umjetnosti, u filmovima i teatru, u stalnim kontaktima nevladinih organizacija mladih. Ništa se ne smije prepustiti zaboravu, ali za budućnost je najvažnije da budu izgrađena društva koja žele i mogu da presuđuju, da tako idu dalje. Teško, možda ne i nemoguće.

Koliko možemo govoriti o kontinuitetu revizionizma?

Počinje novo zatrpavanje žrtava srebreničkog genocida, nova potraga za prihvatljivom, poželjnom, čak istinom o stradanju Srba u Sarajevu – tako je prošle nedjelje odlučila Vlada Republike Srpske, formirajući i dvije komisije koje će, očekuje najmoćniji prekodrinski falsifikator, doći do nalaza koji će odgovarati očima i ušima naručioca. Sve ide po planu, od augusta prošle godine, kada je Vlada RS, na zgražavanje najmoćnijih država Zapada, stavila van snage izvještaj iz 2004. godine, budući da su se stvari izmijenile, pa i pobjednička historija zlikovaca – na djelu je njihova odlučnost da revitalizuju mirnodopski kontinuitet zločina. Negiranja monstruoznosti i podsmijeha žrtvama velikosrpskog plana realizovanog iz srbijanskog budžeta.

Vlada RS je, međutim, već ranije donijela izvještaj o Srebrenici.

Godine 2004. posljednji put je Vlada RS zaključila nešto ispravno u vezi sa Srebrenicom, da izveštaj koji prihvata “nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”, kao i da je “Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči s istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine”. U zaključcima Vlade RS-a izražava se suosjećanje s bolom srodnika žrtava, “uz iskreno žaljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila”, kao i opredjeljenje Vlade da preduzima odlučne korake da se pred lice pravde izvedu sve osobe koje su počinile ratne zločine”.

Ali taj izvještaj je 2018. odbačen i od tada kreće proces temeljne revizije historijskih činjenica koje diriguje Vlada RS.

Izvještaj je prošle godine odbačen, ali ne zbog novih činjenica, one su ostale iste. Ali se Dodik dosjetio da “nije u skladu s opredjeljenjem institucija Republike Srpske o objektivnom i istinitom tumačenju navedenih događaja i jačanju međusobnog povjerenja u BiH i regionu”. Tada je Skupština RS zatražila od vlade da formira komisiju za Srebrenicu, ali i za Sarajevo, koje bi objektivno i nepristrasno utvrdile način stradanja Srba u tom gradu od 1991. do 1995. godine.

Zvuči nevjerovatno.

Zvuči baš tako da samo ozbiljno poremećena osoba može da povjeruje u riječi Milorada Kojića, direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica: “Kakav god bio konačan nalaz komisije svi narodi treba da ga prihvate jer nije uperen ni protiv jednog naroda”. Ili Antona Kasipovića, ministra pravde RS, koji je izgovorio da je “osnovni cilj formiranja ovih komisija pomirenje među narodima i suživot budućih generacija”.U Hagu je do sada osuđeno 14 osoba, tri na doživotne kazne – bivši pripadnici Glavnog štaba VRS-a Zdravko Tolimir i Ljubiša Beara, kao i nekadašnji oficir za bezbjednost Drinskog korpusa Vujadin Popović. Ostalih 11 osoba osuđeno je na ukupno 189 godina zatvora. Tokom 11 godina rada Sud BiH je osudio 24 osobe na ukupno 448 godina zatvora. Kazne izrečene u Haškom tribunalu glavnim realizatorima genocida Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću nisu pravosnažne.

Formiranje komisija osudili su Ambasada SAD-a u Sarajevu i Ured visokog predstavnika (OHR) u BiH.

“Koliko li će dugo da rade Dodikove komisije i šta će da zaključe. U Srbiji se već zna da nijedan Srbin nije kriv, pogotovo oni koji su finansirali genocide i glasali za njegove ideologe i realizatore. Protiv tog državnog posla nije bilo pobune, niti će je biti”, zaključio je Tončić.

Izvor klix.ba

Share.