On je rođen 1951. godine u selu Pale kod Srebrenice, nosi na svojim plećima neizmjeran teret prošlosti obilježene tragedijom i gubitkom. Od djetinjstva je bio vezan za rodno selo i porodicu, uživajući u jednostavnim radostima života na selu.
Njegov otac, vrijedan zemljoradnik, podizao je veliku porodicu sa osmero djece, pružajući im dom pun ljubavi i solidarnosti.
„Moj život kao djeteta bio je vrlo dobar. Igrali smo se kao svaka djeca na selu, lopti nije bilo, ali pravili smo ih od vune što su žene motale za ćilime,“ prisjeća se Ahmet. Međutim, rat i genocid koji su zadesili Srebrenicu promijenili su tok njegovog života na način koji ni on sam nije mogao zamisliti.
Tokom rata, Ahmet je preživio nezamislive strahote, uključujući ranjavanje i brutalni Marš smrti, ali najveći teret nosi gubitak svoje supruge, kćerke i još 35 članova šire porodice. Među žrtvama genocida su bili njegov sin, tri brata, bratić i pet sestrića, što je duboko urezalo bol u njegovo srce. „Mi smo izgubili mnogo, ali ako zaboravimo, gubimo sve,“ kaže Ahmet, prisjećajući se svoje borbe da preživi dok su mnogi oko njega gubili živote. Uprkos svim nedaćama, on je pronašao snagu da nastavi dalje, odlučan da čuva uspomenu na svoju porodicu i sve nevine žrtve.
Danas, Ahmet živi u Ilijašu, gdje je posvećen očuvanju sjećanja na genocid i prenošenju lekcija budućim generacijama. Redovno posjećuje Memorijalni centar Srebrenica i učestvuje u Maršu mira, jer vjeruje da je kolektivno sjećanje ključ za izbjegavanje ponavljanja tragedija. „Ja sam preživio, ali svaki korak na Maršu mira podsjeća me na one koji nisu. Naš zadatak je da se borimo za istinu i da mlade učimo šta se dogodilo,“ poručuje Ahmet.
Njegova priča, zabilježena kroz projekt „Životi iza polja smrti,“ koji su podržali Vlada Kraljevine Nizozemske i Memorijalni centar Srebrenica u saradnji s Detektorom (BIRN BiH), predstavlja ne samo svjedočanstvo o preživljavanju, već i o neizmjernoj snazi ljudskog duha da se izbori s prošlošću i iz nje izvuče pouke za budućnost.
(Vijesti.ba)