Pojedini istaknuti lideri, poput bivšeg američkog predsjednika Baraka Obame, vjeruju da bi svijet bio mirniji ukoliko bi više žena bilo na vlasti.
On je ranije govorio da bi u tom slučaju bilo manje rata, djeca bi bila bolje zbrinuta, a životni standardi bi takođe bili bolji.
Te tvrdnje podržava i bivša predsjednica Irske, Meri Robinson, koja smatra da bi veći broj žena na vrhu vlasti bio “neophodan” za postizanje mirnijeg svijeta.
Međutim, pogled na istoriju pokazuje da žene na čelu država nisu nužno bile sklonije izbjegavanju sukoba.
Profesor političkih nauka na Univerzitetu Prinston, Kristofer Bler ističe da žene na visokom položaju često djeluju kao “čelične dame” kako bi prevazišle rodne stereotipe koji ih prikazuju kao manje kompetentne u pitanjima nacionalne bezbjednosti.
Prva premijerka Velike Britanije, Margaret Tačer, započela je Folklandski rat 1982. godine, dok je Hilari Klinton, kao američka državna sekretarka, oklevala u razgovorima o miru sa talibanima, jer se pribojavala da ne bude smatrana kao “blaga”.
Anđela Saini, autorka knjige “Patriarchs: How Men Came to Rule”, napominje da žene nisu “imune na agresivnost”, citirajući primjere kao što je Indira Gandi, premijerka Indije koja je 1975. godine uvela vanredno stanje, ili kraljice Lakšmi Bej, koja je predvodila indijski ustanak protiv Britanaca 1857. godine.
Psiholog Kordelija Fajn ističe da uloga žena u donošenju odluka može da doprinese smanjenju ratova, što se vidi u istraživanjima koja pokazuju da učešće žena u mirovnim pregovorima dovodi do trajnijih rješenja.
Iako žene mogu biti sklonije izbjegavanju rata, socijalni i politički kontekst može da utiče na njihov odgovor, a uključivanje žena u procesima donošenja odluka svakako doprinosi mirnijem društvu, ističu strčnjaci.
(Vijesti.ba)