Posljedice neprihvatljivog ponašanja u obliku slanja djeteta “u ćošak“ ili “na timeout”, odnosno isključivanje iz igre i provođenje određenog vremena u samoći, nisu na dobrom glasu.
Popularno zvani timeout, stručnjaci su u više navrata kritikovali, prvenstveno zbog činjenice da izazivaju nesigurnost kod djece. Novi dokument Američkog psihološkog društva govori suprotno.
U ovim smjernicama zaključuje se da ranije alarmantne tvrdnje koje ukazuju na štetnost ovakvog pristupa djetetu nisu u potpunosti točne. Dakle, je li timeout za dijete učinkovit?
Stručnjaci iz Američkog psihološkog društva smatraju da oni ustvari mogu kod djeteta dovesti do osjećaja sigurne privrženosti, prorijediti negativna ponašanja, pa čak i ispraviti psihološke probleme koji su posljedica zlostavljanja i zanemarivanja u prošlosti. Međutim, sve to samo i isključivo u kontekstu sigurne porodice pune ljubavi.
Stručnjaci smatraju da timeout nije učinkovit kao samostalna, izolirana roditeljska strategija. Oni trebaju biti dio postupnog procesa u kojem učinkovitost ovisi o tome kako je roditelj ovladavao pozitivnim potkrepljivanjem djeteta.
Drugim riječima, da bi timeout bio učinkovit, najprije treba poraditi na pozitivnom odnosu između roditelja i djeteta – koji su u ovom slučaju nazvali simbolično “time-in”.
Pogrešan način je kontraproduktivan
Timeout je postao popularan u vrijeme kad se roditelje napokon počelo osvještavati o lošim stranama i nedopustivosti batina, a trenutno je najčešći oblik discipliniranja u SAD-u, odmah iza “verbalnih objašnjenja”.
Međutim, ključ učinkovitog timeouta je osigurati da djeca imaju što izgubiti kada su odvojena od skupine/obitelji. Drugim riječima, ako se nitko ne igra s njim, ako ne dobiva pozitivne povratne informacije i ako ga nitko ne hvali ih tijekom “time-in” vremena, dijete vjerojatno neće smatrati timeout kao „samovanje“, a kamoli kao sredstvo mijenjanja ponašanja.
Tako timeout postaje potpuno neučinkovit, što zauzvrat može potaknuti roditelje da pribjegnu strožim disciplinskim taktikama. Među njima su, naravno, vikanje ili čak udarci, pokazuje istraživanje. S druge strane, ako se provodi kako bi i trebao, timeout je ne samo siguran, nego i preporučeni oblik discipline, jer od roditelja zahtijeva da se djeca najprije osjećaju sigurno.
Jedina bi iznimka mogla biti timeout koji se provodi kod djece koja su bila zlostavljana i zanemarena. Ipak, smatra se da bi u stabilnom okruženju čak i toj djeci timeout mogao pomoći da “nauče zamijeniti osjećaje straha i boli osjećajima kontrole i sigurnosti”, pišu autori.
Za one koji su još uvijek ne vjeruju da bi timeout mogao biti siguran i učinkovit, Američko psihološko društvo izdalo je smjernice kako ga provoditi u ovoj, pozitivnoj varijanti, prenosi miss7mama.24sata.hr
Smjernice za timeout
– Djeca bi trebala dobiti timeout samo za postupke nad kojima imaju kontrolu. Nikada se ne bi smio koristiti kada djeca nisu u stanju izvršiti radnju, ne razumiju zadatak, griješe ili rade nešto iz straha.
– Ako se ponašanje ne popravlja u određenom vremenu, te je i dalje problematično, vjerojatno se provodi pogrešno. Učinkovitost provođenja timeouta trebalo bi ubrzo dovesti do tog da postanu nepotrebni.
– Roditelj bi trebao ostati miran tijekom cijelog timeouta kako bi se dijete osjećalo sigurno.
– Timeout mora biti dio šireg ponašanja koji se ne odnosi samo na disciplinu, već na toplinu i nagrade. Na taj se način uči djecu da negativna ponašanja zamijene pozitivnima.
– Timeout ne smije uključivati spominjanje napuštanja, izolacije i odbijanja. Ono što se događa nakon isteka vremena timeouta, odnosno ponovni topli odnos između djeteta i roditelja, posebno važan i šalje poruku da je problem bilo ponašanje, a ne dijete. Sve vrijeme, dijete mora biti sigurno, mora znati da ga roditelj cijeni i voli.
– Dijete treba znati sve o pravilima timeouta prije nego se javi potreba za njim, odnosno mora biti svjesno koje su mjere ako dođe do neprihvatljivog ponašanja. Drugim riječima, treba znati što očekivati kada se loše ponaša.
– Roditelj treba objasniti djetetu zbog čega dobiva timeout, kako bi dijete razumjelo kako je i zašto došlo do toga.
– Timeout treba biti objektivan, dosljedan dio obiteljskog sustava u kojem su točno određena ponašanja prihvatljiva, a druga ne. Ne smije biti određen i dodijeljen proizvoljno ili na temelju emocija roditelja.
– Timeout je posljedica koja se treba primjenjivati jednako i pošteno na svu djecu u porodici.
(Vijesti.ba)