Koliko je migrantska kriza kao sigurnosni izazov, prijetnja i fenomen postala normalno-svakodnevan način života u BiH, ukazuju i reakcije na ranjavanja iz vatrenog oružja u sukobima migranata u Bihaću i Sarajevu.
A reakcija je — bez ikakve reakcije, piše vojno-sigurnosni analitičar Dean Džebić.
“Odavno je postalo normlno da se ilegalni migranti dokopavaju vatrenog oružja, koje dosad na svu sreću nije upotrijebljeno protiv pripadnika kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova. Odavno je normalno da se na Stupu i Ilidži kod ilegalnih migranta kupuju svi dostupni tipovi i vrste opijata, da bi se napose zbog tih opijata usred Sarajeva revolveraški rješavali dugovi i „lerovi“.
Sjeverozapadnije, u Krajini, javlja se novi trend organiziranog kriminala unutar postojećeg trenda migrantske krize. Naime, u Krajini se desilo ono najgore što se moglo lako predvidjeti, a to je konekcija i nexus domaćih kriminalnih grupa sa ilegalnim migrantima sklonim krivičnim djelima pa i mnogim recidivistima među njima.
Pa se tako primjećuje trend kidnapovanja migranata od strane lokalnih kriminalaca (ali i samih migranata) koji za iste traže petocifrene količine eura, dok s druge strane za „gejm preko Plješevice“ traže od 500 do 1000 eura. Kriminološki paradoks.
S druge strane sve malobrojnija omladina u USK, često je slabo tražena na krajnje žestokom tržištu rada, zbog čega većina odlazi dok se jedan dio upušta „s onu stranu Plješevice“ i s onu stranu Zakona o krivičnom postupku. U tome im uvelike pomažu taksisti koji iz cijele države zemljanim i seoskim pa i šumskim putevima snabdjevju USK sa migrantima po cijenama koštanja kao da se radi o turama na Jupiter.
Te kolone vozila koje kasno u noć šibaju krajiškim drumovima nema ko da zaustavi obzirom da je na ulazu u Unsko-sanski kanton, u mjestu Velečevo (općina Ključ), uklonjena patrola koja je vršilaa pregled putničkih vozila i autobusa. Neko je odlučio MUP USK držati po strani.
MUP USK kopljem na kriminalce
Decentralnizirani sistem unutrašnje sigurnosti Federacije Bosne i Hercegovine nigdje i nikada nije pokazao sve svoje manjkavosti kao u USK gdje je nošenje sa migrantskom krizom prepustio jednom od najslabije opremljenih kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova.
Bez dovoljnog broja terenskih vozila za vrlo nezahvalne terene, bez popune novim kadrovima ali i stvaranja boljih odnosa kvaliteta unutar strukture, MUP USK se teško može nositi i sa postojećim sigurnosnim izazovima. U intervjuu koji je autoru ovog teksta dao za jedan sarajevski portal, bivši ministar unutrašnjih poslova Božidar Živko je obećao „nabavku specijaliziranog vozila“*.
Međutim, po dobroj i staroj demokratskoj tradiciji USK, vlade traju kratko, a asvaltiranje većih sela koja daju najvjernije birače je ipak veći imperativ od onog sigurnosnog. Od nabavke „specijaliziranog vozila“ nema ništa dok je postojeći vozni park osuđen na donacije pri čemu vozni park Jedinice za specijalističku podršku u prosjeku stariji od većine pripadnika.
Lično naoružanje i oprema nisu na zadovoljavajućem nivou, što ponajbolje opisuje činjenica da pripaadnici Jedinice često bespućima Plješevice sa malim lampama tragaju za ilegalnim migrantima, pri čemu “idu u čelo” licima koja odavno vitlaju pištoljima i lovačkim puškama. Zašto nisu nabavljene termovizijske kamere, komercijalni dronovi koji cjenovno ulaze u okvir reprezentacije ministarstva koja se krčmi kroz javne nabavke kancelarijskog materijala ili „negaziranog soka“ kako to vole pravnici napisati u javnoj nabavci.
Nameće se jedinstveno pitanje: zbog čega MUP USK nije dobio odgovarajuću opremu i pomoć? Ova institucija se nalazi zajedno sa cjelokupnim stanovništvom ovog kantona pred najvećim sigirnosnim izazovima od formiranaj kantona. Naravno odgovore treba tražiti na međunarodnim (ali i domaćim) adresama koje su često držale vakelu o odnosu prema migrantima i prekomjernoj upotrebi sile. Upitno je to da li je prekomjerna upotreba sile kad poljski graničari biber sprejem odbijaju izbjeglice na poljsko-bjeloruskoj granici.
Turizam i migrantska kriza
Govoreći o međunarodnoj sceni i refleksijama na migrantske tokove treba reći i to da bihaćki i krajiški ugostitelji sa zadovoljstvom govore o ovoj turisičkoj sezoni koja je premašila 2019. godinu. Cijeli kanton je (gle paradoksa) okupiran turistima iz arapskog svijeta koji uživaju u blagodetima krajiškog, nadaleko čuvenog hospitaliteta.
U prosjeku noćenje u Bihaću u jednom sasvim solidnom apartmanu košta oko 200 eura, što je za turiste iz Saudijske Arabije, Kuvajta, Emirata, Katara, Omana i Bahrein — sasvim prihvatljivo. A pitanje je da li će im biti prihvatljivo boraviti u gradovcima u kojima njihovi nešto nesretniji ali i kriminalniji sunarodnici kidnpuju jedni druge sa petocifrene hrpe eura.
Pitanje je ko će im moći garantirati ličnu sigurnost i sigurnost imovine kada su pripadnici MUP USK nedavno imali prvo bojevo gađanje nakon 2019. godine. Pitanje je i hoće li se zbog kriminalnog lanca urušiti i posljednja prilika krajiškom čovjeku da dostojanstveno živi na svom u i svom, od svoga, od Krajine i Une. Ima tu dosta simbolike i neke ibnhaldunovske filozofije da prateći tokove rijeka nadiru neke nove civilizacije, neki novi nomadi, a sjedioci se bune kako mogu i znaju. Možda jednog dana sjeverno od Ključa bude živio neko drugi, a možda i unuci Japoda. Svakako dolazi jesen i zima, opet će se kuće duplo zaključavati, ali nemojmo o tome dok ne prođe izborna ujdurma. Ko prezimi pričat će. Šejn,” zaključio je Džebić.
(Vijesti.ba)