To je eksperimentalni dokumentarni film u kojem se ruke posmatraju kao dio tijela koji može čuvati i prenositi uspomene.
Autorica filma Bahar kazala je tokom razgovora s publikom da preko ruku i njihovih kreacija, film iskopava uspomene koje nisu sačuvane u izložbenim, društveno prihvatljivim porodičnim albumima.
Bahar je istakla da su albumi sa fotografijama jako bitni, jer imaju koncept koji se ne gubi.
– Ali na slikama nije zabilježeno nasilje koje je pretrpjela moja baka i trenutak kada je poludjela i završila u psihijatrijskoj bolnici. Ne mogu čitati misli moje bake i djeda, ali sam njihove emocije pokušala iskopati iz onoga što su radili u životu, djed je bio slikar, a baka je bila krojačica – kazala je.
Ističe da film postavlja pitanje da li je nasilnost slikarevih ruku moguće vidjeti u potezima kista na njegovim slikama.
Film je, kazala je, povezan sa njenom bakom koja više nije među živima te je izrazila radost što je njena porodica konačno počela razgovarati o tome šta se desilo.
– Film se na maštovit i kreativan način povezuje s roditeljevom prošlošću, istovremeno se otvarajući za šira pitanja poput porodičnog nasilja, međugeneracijske traume i otpora – kazala je Bahar.
(Vijesti.ba / FENA)