“Jedno od najvažnijih dostignuća čovječanstva u prošlom stoljeću” – ništa manje nego upravo tako Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) opisuje “Ženevske konvencije”.
Humanitarna organizacija vjerojatno ima razloge za to. Naime, konvencije postavljaju pravila za ratovanje. Cilj: zaštita civila, podrška medicinskom osoblju i pomagačima u ratu, te reguliranje postupka prema ranjenima, bolesnima, brodolomcima i ratnim zarobljenicima.
Ipak, Ujedinjeni narodi su zabilježili više od 33.443 smrtna slučaja civila u oružanim sukobima samo u 2023. godini, što je 72 posto više nego 2022. Broj sukoba je velik širom svijeta: napad organizacije Hamas i drugih oružanih grupa na Izrael 7. oktobra i izraelska vojna reakcija u Pojasu Gaze. Ali tu je i rat u Sudanu i naravno ruski agresorski rat protiv Ukrajine. Glavni sekretar UN-a Antonio Guterres upozorava da „poštovanje međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava često nije zajamčeno” i opisuje stanje zaštite civila kao „izuzetno tragično”.
Konvencije na prekretnici
“Svjedoci smo neviđenih napada na medicinske radnike, bolnice i civile. Sve ovo su kršenja Ženevskih konvencija”, kaže Andrew Clapham, profesor međunarodnog prava na Institutu za diplomatske studije u Ženevi i bivši član Povjerenstva UN-a za ljudska prava u Južnom Sudanu. Za njega je 75. godišnjica Ženevskih konvencija „ključni trenutak” za međunarodno humanitarno pravo. Države svijeta sada moraju konačno odlučiti žele li pozvati na odgovornost one koji stalno krše konvencije za ratne zločine ili ne.
Kršenja se mogu goniti pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). ICC je počeo s radom 2002. godine. Zadatak: privesti ratne zločince pravdi. Međutim, mnoge zemlje poput SAD-a, Rusije i Izraela još nisu priznale nadležnost ovog suda. „ICC je izdao naloge za hapšenja protiv Rusa. Postoje prijave za izdavanje naloga za hapšenje u svezi sa sukobom u Gazi. Koliko ozbiljno zapadne države ovo shvaćaju, pokazat će i koliko su Ženevske konvencije još uvijek relevantne”, rekao je Clapham u intervjuu za DW.
Rashmin Sagoo je direktorica programa međunarodnog prava u britanskom trustu mozgova Chatham House i ranije je bila savjetnica britanskog Crvenog križa. Ona čak 75. godišnjicu konvencija vidi kao opomenu: da svaka zemlja prvo sama provjeri primjenjuju li se konvencijeu njenim vlastitim oružanim snagama – i da ohrabri svoje saveznike da učine isto. „Ne smijemo zaboraviti da su konvencije zasnovane na univerzalnim vrijednostima i principima. Kada ih trenutno ne bismo imali, vjerojatno bi bilo poziva da ih uvedemo”, kaže Sagoo.
Što su Ženevske konvencije?
Henri Dunantje bio švicarski biznismen, osnivač Međunarodnog crvenog križa i začetnik ideje za međunarodne pregovore koji su rezultirali donošenjem „Konvencije za ublažavanje ratnih povreda” 1864. godine. Mnogo godina kasnije, 1949. godine, dogovorena je Prva Ženevska konvencija. Razlog za ovaj angažman: Dunant, i sam rođen u Ženevi, kao mlad je bio svjedok krvavih posljedica bitke kod Solferina u sjevernoj Italiji. Deseci hiljadaljudi je ubijeno i ozlijeđeno. Potaknut teškim položajem ranjenih vojnika, Dunant je pozvao na osnivanje nacionalnih humanitarnih društava. Ovo je kasnije postalo Međunarodni komitet za dobrobit ranjenika, sada poznat kao Međunarodni crveni križ.
Užasi Drugog svjetskog rata (1939-1945) – zločini protiv čovječnosti, upotreba nuklearnog i kemijskog oružja, zvjerstva ratovanja – bili su na kraju razlog za donošenje četiri Ženevske konvencije 1949. godine.
Što je definisano Ženevskim konvencijama?
Ženevske konvencije i njihovi dodatni protokoli su u biti srž međunarodnog humanitarnog prava. “To su međunarodni ugovori u kojima tvorci u principu prihvaćaju da će uvijek biti ratova. Ali u njima je i skup pravila za vođenje oružanih sukoba i ograničavanje brutalnosti ratova”, objašnjava Sagoo.
Prva konvencija štiti ranjene i bolesne vojnike i civilno pomoćno osoblje. Jamči humani tretman, medicinsku njegu i zaštitu od nasilja, uključujući mučenje i ubistvo. Također zahtijeva neutralnost medicinskog osoblja i medicinskih ustanova. Crveni križ i Crveni polumjesec moraju se istaknuti kao vidljivi simboli i imaju za cilj da pruže zaštitu.
Druga konvencija štiti ranjene, bolesne i brodolomce pripadnike oružanih snaga na moru. Treća konvencija sadrži posebna pravila za postupanje s ratnim zarobljenicima. Četvrta konvencija štiti civile u vrijeme rata, posebno na okupiranim područjima.
Konvencije iz 1949. sada su ratificirale sve zemlje svijeta. Ovo je međunarodno humanitarno pravo učinilo univerzalnim zakonom. Međutim, kršenja konvencija se i dalje događaju – njih može istraživati i kazneno goniti svaka država ili, u određenim okolnostima, međunarodni sud.
Kakav značaj danas imaju Ženevske konvencije?
Provođenje međunarodnog humanitarnog prava je općenito povezano s poteškoćama. Tomu pridonose mnogi nedržavni akteri u sukobima, ali nove tehnologije kao što su autonomno oružje i umjetna inteligencija. Čak i nakon 75 godina, poštivanje Ženevskih konvencija ostaje možda najteži zadatak. „Provođenje je uvijek bilo teško, to je činjenica. Države se sada moraju usredotočiti na primjenu”, kaže Sagoo. I dodaje da je to „moguće samo u mirnodopsko vrijeme”.
Za Andrewa Claphama, jedini način da se osigura poštivanje Ženevskih konvencija je kažnjavanje onih koji ih krše. „Sada moramo paziti na procesuiranje ratnih zločina i izvoz oružja – to je najvažnije kako bi se Ženevske konvencije mogle poštovati”, piše DW.
(Vijesti.ba)