U bici kod Banja Luke vojska skupljena u Bosanskom ejaletu je razbila Habsburšku (austrijsku) vojsku koja je opsjedala Banju Luku.
Prema ratnom planu Habsburška vojska je u Bosanski ejalet trebala da napreduje prema Bihaću i dolinom Vrbasa, a za glavnog komandanta je postavljen princ Josip Hidburghauzen.
Prije početka rata car Karlo je uputio proglas u Bosanski ejalet na ćirilici gdje je pozivao kršćane da se pridruže u borbi protiv Osmanskog carstva, u proglasu muslimanskog stanovništvu je navedeno “zakon vire svoie mesta imati ne može”, što je značilo da moraju napustiti Bosnu ili promijeniti vjeru.
Namjesnik Bosanskog ejaleta je bio Hećim-oglu Ali paša koji je u proljeće 1737. godine informisan o vojnim pripremama na austrijskoj strani granice. U Travniku je Ali paša sazvao najuglednije ličnosti iz 32 kadiluka Bosanskog ejaleta.
Na ovom vijećanju, svi kapetani i ajani, prije svih, ultimativno zahtijevaju da se odmah izvrše sve pripreme za odbranu, bez znanja i saglasnosti Istanbula.
Vijeće je donijelo jednodušnu odluku: “Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio”.
Vezir je razglasio odbranu na teritoriji Bosne, te je brzo sakupio oko 10.000 vojnika na travničkom polju.
Svi kapetani u tadašnjoj bošnjačkoj vojsci su se odazvali pozivu.
Vojsku su mobilizovani i muslimani i nemuslimani. U četu koju je činilo 50 vojnika ušlo je po 10 pravoslavaca i katolika, pa se za kratko vrijeme pod zapovjedništvom Ali-paše okupilo 40.000 vojno sposobnih ljudi. Ni prijeteći proglas cara Karla VI nije uplašio Bošnjake i početak rata je bio neminovan.
Austrijska vojska je na Petrovdan, 12. jula 1737. godine, prešla bosansku granicu. Najveći broj vojnika, njih preko 17.000, predvodio je u pravcu Banja Luke princ Hildburghausen. Opsada grada započela je 27. jula i od tad, svaki dan, do 4. augusta, na Banja Luku i njenu tvrđavu padalo je u prosjeku 1800 granata.
Kako piše Alen Zečević “saznavši da braniocima u pomoć dolazi vojska iz drugih gradova Bosanskog ejaleta princ Hildburghausen je naredio još snažnije artiljerijske napade. “I u takvom stanju”, bilježio je 1881. Moriz v. Angeli, “islamska vojska, sa dušom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topove odgovara topovima, a na kuršume kuršumima, braneći se hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu”. Po zarobljenoj ženi princ Hildburghausen je 3. augusta poslao pismo Mehmedu Ćatiću kojeg su, očigledno, slušali svi iza zidina banjalučke tvrđave, poručujući mu da mu ni pomoć paše koju iščekuje neće biti od pomoći pred onim što slijedi. Odgovora, međutim, nije bilo.
Poslije dvanaest sati hoda sultanova vojska, koja je tada brojala blizu 15.000 ljudi, spustila se 4. augusta u banjalučko polje. Svi u vojsci, osim Ali-paše Hekimoglua, bili su domaći ljudi. Desno krilo povjerio je krajiškim kapetanima na čelu sa Mehmed-begom Fidahićem, lijevo su činili zaimi i spahije iz četiri sandžaka Bosanskog ejaleta, a centralni dio vojske bili su janjičari i odredi koji su mobilizirani odredi iz 32 kadiluka. U tvrđavi sunarodnjake je dočekalo oko 5000 branioca. U času kad se pred njim ukazala Banja Luka vezir Ali-paša Hekimoglu, želeći da ga vidi svaki od vojnika, isukao je svoju sablju iz korica i, po običaju, zamahnuo na lijevu i desnu stranu prema protivniku. Prije nego su pošli u bitku svi su proučili dovu za spasonosnu pobjedu.
Već u prvim satima borbe bilo je jasno da će se austrijska vojska sa bojnog polja povući sa velikim gubicima. U općem rasulu izazvanom silovitim prodorom Mehmed-bega Fidahića oficiri i drugi komandanti lijevog austrijskog krila počeli su organizovano da bježe u pravcu Vrbasa. I vojnici austrijski, od kojih najveći broj nije znao plivati, skončali su u rijeci. Njihovu sudbinu je u svom dnevniku opisao princ Hildburghausen ovim riječima: “Kod konjice je nastao takav nered i strah, da je jurnula u rijeku. Tom prilikom se vidjelo kako se po pet ljudi drži za jedan konjski rep da bi stigao na drugu stranu, tako da se više ljudi utopilo nego poginulo”.
Tako se, u kasnim večernjim satima, 4. augusta 1737. godine okončala bitka na banjalučkom polju.”
Gubici bosanske vojske su iznosili oko 600 ljudi. Na habsburškoj strani poginuo je veliki broj plemića i oficira. U neposrednoj borbi je poginulo između 300 i 400 austrijskih vojnika, a pri prelasku rijeke utopilo se oko 1.000 vojnika. U ove brojeve nisu uračunati borci koji su poginuli tokom napada na grad. Osim toga pobjednici su prema nekim podacima zaplijenili i 12 topova, 2.300 šatora, 15.000 buradi baruta i drugo oružje.
Bitka kod Banja Luke ostala je jedna od najznačajnijih u historiji Bosne i Hercegovine. Pobjedu su ostvarili lokalni stanovnici bez podrške centralne vlasti, ovo je dovelo do razvijanja određene doze samosvijesti u Bosanskom ejaletu i osjećaja posebnosti u odnosu na ostatak Osmanskog carstva.
(Vijesti.ba)