Ta informacija više nije zanimljiva sama po sebi jer je još od Bidenova katastrofalnog nastupa na debati protiv Trumpa svima iole racionalnima postalo jasno da je bolje pitanje može li osoba stara 81 godinu, vidljivo umanjenih fizičkih i mentalnih sposobnosti, završiti postojeći mandat, a ne treba li se natjecati za još četiri godine, piše Jutarnji.hr.
Bez obzira na to što američki mediji pretežito interpretiraju Bidenovu odluku kao šokantnu, ona to nije. Šokantno je bilo to koliko je bila čvrsta podrška Joeu Bidenu okoštale i ostarjele nomenklature Demokratske partije unatoč tome što je 74 posto birača ocijenilo da je prestar. Još je šokantnije bilo da su najžešću javnu podršku Bidenu davali njegovi najžešći unutarstranački protivnici; grupacija mladih “progresivaca” nazvana Squad.
To što je široki javni pritisak vremešnog Bidena prizvao zdravoj pameti ne znači da su demokrati riješili problem. S obzirom na to da je Joe Biden u objavi na društvenim mrežama odmah po objavi odustanka od kandidature podržao kao nasljednicu potpredsjednicu Kamalu Harris, dojam je da je ugrožen demokratski legitimitet budućeg kandidata demokrata na izborima 2024. Nije svejedno hoće li kandidat demokrata biti izabran orkestriranom partijskom krunidbom tj. kvazidemokratski ili demokratskim izborima na stranačkoj konvenciji.
U razdoblju nakon sučeljavanja, kad je dokazao jedino da je već sad puno prestar za predsjednika, Joe Biden dao je naslutiti kako preferira demokratski put umjesto orkestriranja partijske političke krunidbe, ali je na kraju radije odlučio biti korektan prema svojoj potpredsjednici Harris. Više uglednih američkih političkih komentatora iz progresivno-liberalnog spektra poručivalo je kako bi za Demokratsku stranku uvjerljivo najbolji put bili istinski demokratski unutarstranački izbori umjesto krunidbe odnosno inauguracije preferiranog, odabranog kandidata.
Jutarnji navodi kako u logici krunidbe tj. inauguracije najjačeg unutarstranačkog kandidata jedina prednost jest viša razina kontrolabilnosti unutarstranačkih procesa, ali je vrlo upitno trebaju li američki demokrati cementiranje dosadašnjeg političkog smjera, ili su spremni shvatiti da bukvalno intelektualno bijedni kandidat bez ikakvog čvrstog moralnog kompasa (Trump) političku snagu dijelom crpi upravo iz upitnih politika Demokratske stranke koje se sve više udaljavaju od pragmatizma te pretvaraju u dogmu. Instaliranje Harris za kandidatkinju ne treba tumačiti kao odabir najjače osobe za obračun s Trumpom, nego kao pokušaj partijske nomenklature da zadrže status quo.
Kamala Harris kao kandidatkinja, prema istraživanjima javnog mišljenja, ima uvjerljivo više šanse da pobijedi Trumpa nego Biden. Ostarjeli Biden forsirao je mit da je osoba koja se u polarizacijskom kaosu jedina može suprotstaviti kvazikonzervativcu Trumpu, iako je sondiranje raspoloženja birača ukazivalo kako niz mlađih kandidata ima osjetno više šanse. Sad pak Biden forsira gospođu Harris, osobu za koju je Bijela kuća svjesno puštala spekulacije niza liberalnih medija o vrlo niskoj razini uvjerljivosti njezinog javnog rada kao potpredsjednice.
Već je desetljećima otužno-smiješno pratiti u kojoj mjeri su američki demokrati, pa čak i mediji koji ih podržavaju, prestali doživljavati proces unutarstranačke selekcije kao priliku za demokratsku transformaciju. U Demokratskoj stranci proces unutarstranačke profilacije lidera na vrlo je niskoj cijeni kad su u pitanju top pozicije. Demokratska stranka prošla je već nekoliko krugova selekcije kadra za top pozicije u kojima kriterij nije bila popularnost na nacionalnoj razini, niti prepoznavanje liderske izvrsnosti, nove ideje, zanos, prijemčivost, mudrost…, već političke kalkulacije u kombinaciji s unutarstranačkim ratovima za moć.
Politička je kalvarija ako imate predsjednika starog 81 godinu, Joe Bidena, čija je politička karijera krenula zvjezdanom putanjom zapravo zbog toga što ga je Barack Obama odabrao za potpredsjednika jer mu je trebao netko adekvatnog političkog profila, ali prvenstveno bijele puti.
Najveće razočaranje u političkom životu Joea Bidena bilo je to što nije dobio Obaminu podršku za predsjedničku utrku protiv Trumpa 2016. jer se kao kandidatkinja tad profilirala predstavnica druge političke dinastije, Hillary Clinton. Već tad je bilo vrlo neobično da se grotesknom Donaldu Trumpu demokrati suprotstavljaju nominacijom potpuno nekarizmatične odnosno tetkaste supruge bivšeg predsjednika Billa Clintona. Histroija je pokazala epske razmjere te loše kalkulacije.
A nakon što je za 74 posto američkih birača postalo jasno da Joe Biden nipošto ne može biti kandidat za predsjednika, jer je za to fizički i mentalno nesposoban, progresivno-liberalni mediji iznenada su počeli spekulirati da bi “jedina prava” nasljednica Bidena – čovjeka koji je postao potpredsjednikom jer je crnom predsjedniku trebao dobro pozicionirani stranački bijelac – mogla postati Michelle Obama. Američka demokratija spala je na to im treba supruga bivšeg predsjednika da ujedini državu. Treniraju li Sjedinjene Države postati nasljedna demokratija ili nešto gluplje?
Upravo spekulacije medija da bi još jedna supruga bivšeg “velikog” predsjednika trebala preuzeti lidersku štafetu, ali je “jedino” problem u tome što to ne želi, govore da više glasila s reputacijom ponajboljih na svijetu imaju problem s razumijevanjem demokratskih standarda. Zabrinjavajuće. Kreiranje okoštalih političkih dinastija sasvim sigurno nije put koji jamči osluškivanje biračkog bila kao i političku prilagodbu, odnosno adekvatan odgovor blesavoj, opasnoj i monstruozno antiintelektualnoj trumpizaciji američke desnice.
Treba biti iskren i priznati da politička karijera Joea Bidena nije preminula onog trenutka kad je postalo razvidno da više fizički ili mentalno nije sposoban upravljati najmoćnijom nacijom na planetu, nego kad mu je lukava i svim političkim mastima premazana Nancy Pelosi (84) okrenula politički palac dolje. Kraljica američke političke aristokracije Demokratske stranke u konačnici je, nakon zastrašujuće dugačkog političkog mrcvarenja onemoćale karijere Joea Bidena, uvijeno rekla nešto što je svima jasno – da je vrijeme za Joea Bidena isteklo.
O pravom stanju demokratičnosti unutar Demokratske stranke, kao i nuklearnom ratu lobija za moć, najviše nam govori to što je Biden politički pao tek nakon što je iznova obolio od covida-19, završio na liječenju, pa mu je palac dolje “diskretno” pokazala partijska moćnica, koja je tri godine starija od njega.
Sad je u tom kontekstu potpuno “prirodno” da Biden forsira političku krunidbu Harris, koju je izabrao za potpredsjednicu ponajviše jer je žena afro-jamajkansko-indijskog porijekla te popunjava sve prave političke “kućice”, umjesto da je predložio što je hitno-istinski unutarstranački okršaj tj. demokratske unutarstranačke izbore. Joe Biden sam sebe ne cijeni dovoljno kao cara odnosno američkog predsjednika da bi predložio stranačku konvenciju s pravim demokratskim izborima. On bi radije “prijestolonasljednika”, sasvim je svjestan sebe i svojih dosega, odnosno kako je sam postao predsjednikom.
Ponovimo gradivo – Obami je trebao bijeli potpredsjednik.
Nije vrijeme za glumljenje demokratskih procesa i orkestriranje. Ali orkestriranje je već lansirano kao pametni, samonavodeći projektil. Harris se čak nije morala izjasniti jasno i glasno da želi kandidaturu, a već je dobila podršku Billa i Hillary Clinton, vrlo utjecajnih stranačkih senatora. Do večeri su je podržali superutjecajni Shapiro, Newsom i Kelly. Nejasne su pozicije dinastije Obama, ali se puno toga može zaključiti iz tračeva koje prenosi američki mediji prema kojima je Biden osobno najviše razočaran upravo zadnjim “nožem u leđa” koji mu je zario upravo Barack Obama, a nešto manje onim koji je zakrenula tri godine starija Nancy Pelosi.
“Navigat ćemo nepoznatim vodama u danima koji su pred nama. Imamo čvrstu vjeru da će lideri naše partije biti sposobni kreirati proces iz kojeg će izaći izvrsni kandidat”, izjavio je Obama. De facto je bivši predsjednik Obama javno priznao da osobno dvoji hoće li se uopće u partiji organizirati pravi, istinski demokratski izbori ili orkestrirati unutarstranačka narihtavanja s krunidbom Harris ili nekog drugog kandidata. Pogodio je, iako to nije želio reći, u sridu.
Očigledno je da se već orkestrira novo uvezivanje Harris s lobijima koji financiraju političku kampanju. Samo u subotu stranačka kasa podebljana je za nevjerojatnih 50 miliona dolara zato što je Biden promovirao crnu ženu iz Kalifornije koja može reći da je puno mlađa od Trumpa. Za razliku od Bidena, Harris doista ima više šanse nego Biden u ključnim swing državama, ali to ne znači da će u slučaju orkestriranja aklamacije Harris na konvenciji demokrata pobijediti demokratija. Nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke – koja okuplja oko 4600 delegata (partijskih dužnosnika, aktivista, volontera, članova, zastupnika….) – može postati irelevantan propagandni skup ako se svede na kvazi-demokratsko orkestriranje izbora kandidata za predsjednika.
Konvencija demokrata trebala bi se održati u čudnom ozračuju. Komentator NYT-a Nicholas Kristof upozorava: “Kako god bilo, posljedice atentata naglasile su sklonost teorijama zavjere i na desnici i na ljevici, odražavajući naše nacionalne suprotnosti i nepovjerenje. Zastupnik Mike Collins, republikanac iz Georgije, objavio je da je ‘Joe Biden poslao naredbe‘. Alex Jones okrivio je ‘duboku državu‘, a Elon Musk je predložio (u postu pregledanom 92 miliona puta) mogućnost da je tajna služba dopustila pucnjavu.
S druge strane, dio ljevice odmah je posumnjao da je atentat namješten. Obje su strane bile spremne vjerovati u najgore o drugoj – i širiti neistine. Pucnjava je odražavala podvodne struje nasilja koje se uzburkalo u SAD gdje ne samo da posjedujemo intenzivnu političku mržnju, već vjerojatno imamo i više vatrenog oružja (možda 400 miliona, iako nitko ne zna), nego ljudi (340 miliona). Zastrašujuća, ali vjerodostojna anketa ovog proljeća pokazala je da jedna petina odraslih vjeruje da će ‘Amerikanci možda morati pribjeći nasilju kako bi vratili zemlju na pravi put‘. To je stajalište zauzelo više republikanaca nego demokrata. Liberali su prilično uvjereni da su oni miroljubivi, ali studija stručnjaka za terorizam Roberta Papea sa Sveučilišta u Chicagu pokazala je da više Amerikanaca podržava nasilje kako bi se oduprli Trumpu (10 posto) nego ga podržali (7 posto)”.
Amerika je toliko politički polarizirana da pitanje koji udio Amerikanca među demokratima i republikancima koji podržavaju nasilje kao političko rješenje posjeduje oružje uopće nije cinično, nego sasvim praktično. Demokrati ili republikanci? Kreće li utrka u naoružavanju?
(Vijesti.ba)