Obraćanje Almase Salihović tokom komemoracije žrtvama genocida u Srebrenici u sjedištu UN-a je zaista bilo potresno…
Almasa je imala je pet godina kada je počeo rat.
Imala je osam godina kada joj je ubijen stariji brat Abdulah. Ova mlada žena sada je glasnogovornica Memorijalnog centra u Potočarima. Bila je prisutna na današnjoj, prvoj komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici u New Yorku. Brojni prisutni u zgradi Generalne skupštine Ujedinjenih nacija čuli su potresnu priču koja je, kaže Almasa, dio njenog bića.
Iskazala je veliku zahvalnost svima onima koji su pomogli u uspostavljanju Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici.
“Dok stojim pred vama, imam ličnu priču, koja je dio mene. Bilo mi je pet godina. Živjela sam sa majkom, braćom i sestrama u selu dvadesetak kilometara udaljenom od Srebrenice. Bilo mi je pet kada je počela agresija. Bilo mi je pet kada sam prvi put čula granatu. Po prvi put sam vidjela mrtve. Svi smo mislili da će to stati. Pogriješili smo. Majka je htjela da sakrije istinu od djece, ali moj dan je započinjao i završavao sa noćnim morama. Uvijek sam nosila lutku sa sobom, ona je bila moja tajna zaštita. 18. spetembra 1992. škola u mom selu je granatirana. Tu su ljudi bili skriveni, 14 ih je ubijeno. Mi smo pokušavali ostati u selu što duže, ali morali smo ga napustiti u martu. Kada je Srebrenica proglašena sigurnom zonom, to je bila naša nada. Pješke smo došli tamo. Bili smo sretni, dobili smo sobu. Bilo nas je šest, bilo je toplo, bili smo sigurni. Nažalost, ne tako dugo. Ono što se dešavalo u Srebrenici, danas se ne može ni opisati. Sav taj teror, živjeli smo bez hrane, vode, u stalnom strahu da će naši voljeni biti ubijeni tokom narednog napada”, prisjetila se, nastavivši:
“Tada mi je bilo osam. Sjećam se majke dok smo hodali prema UN bazi da ćemo tamo biti sigurni. Moji stariji braća i sestra, Fatima i Abdulah, bili su ispred nas. To je zadnji put da sam vidjela brata. I dalje imam tu sliku u glavi. Nakon što smo čuli da moramo ići tamo, došli smo u Potočare, u Fabriku akumulatora, zajedno sa mnogima. Vjerovali smo da ćemo biti sigurni. Ja sam dva dana bila ispred baze, gledala sam generala Mladića kako odvoji mladiće, to je trajalo dva dana. Onda smo sjeli u autobuse za deportaciju, tada nisam razumjela šta nam se dešava. Čak ni danas, neću zaboraviti lice Mladića kad nas je zaustavio i tražio da predamo bilo šta što imamo vrijedno. Ja sam dala lutkicu. Govorila sam ‘uzmi, uzmi, to je sve što imam’. 13. jula većina moje porodice je stigla do slobodne teritorije. Abdulah nije”, ispričala je.
Almasin brat zadržan je kada je pokušao napustiti bazu sa sestrom Fatimom.
Pogubljen je, među hiljadama drugih dječaka i muškaraca. Polovicu njegovih kostiju porodica je pronašla u masovnoj grobnici. I dalje je njegovo pokopano tijelo nepotpuno.
Salihović je podcrtala da je preživljavanje genocida ostavilo duboke ožiljke, da je izgubila dio sebe, ali i duboki osjećaj svrhe. Prevodilac u UN-u je bio dirnut govorom Almase pred prisutnima…
(Vijesti.ba)