Magazin Le Point navodi da je „vatreni potop“, koji je Iran pokrenuo na Izrael kao odgovor na napad na njegov konzulat u Damasku, izraelske odbrambene sisteme primorao da rade punim kapacitetom nekoliko sati.
Ovako glasi uvodni dio magazinovog intervjua sa vojnim historičarom Benoistom Bihanom. Na početku je Benoist rekao da bi bila greška da se Izrael oslanja na snagu svoje odbrane te ističe da iranski napad nije imao za cilj nanošenje ljudske i materijalne štete koliko je imao za cilj provjeru kvalitete i snage odbrane neprijatelja, pogotovo jer je strateški i vojni sukob tek počeo.
Francuski vojni historičar istakao je – u intervjuu koji je sažeo Julien Peyron – da u ovom napadu Iran izgleda nije upotrijebio svoje najnovije oružje, jer je napad počeo slanjem brojnih dronova prema Izraelu, prenosi Al Jazeera Balkans.
U vezi s ovime, rekao je da Teheran posjeduje nekoliko modela dronova, od kojih se mnogi mogu koristiti kao municija dalekog dometa, posebno dron Shahed-136, koji je male veličine, može dosegnuti 2.500 kilometara, brzina mu ne prelazi 185 kilometara na sat i može nositi 50 kilograma eksploziva.
Prema riječima vojnog stručnjaka, ovaj dron je relativno lahko oboriti, ali Teheran ima napredniji tip, Shahed-238, koji ima mali motor, pa je samim time brži.
Iako se ne očekuje da ovi dronovi probiju izraelski sistem odbrane, njihova uloga može biti da natjeraju odbranu da iskoriste jedan dio svojih odbrambenih sredstava, trošeći municiju koja je skuplja od samog drona, jer su najjeftinije rakete dostupne Izraelu 3 ili 4 puta skuplje od Shaheda-136.
Moguće je da su ovi dronovi doprinijeli zaokupljenosti jednog dijela izraelske odbrane kako bi se omogućilo da drugo oružje koje će koristiti poslije, poput krstarećih raketa, ima veću vjerovatnoću za uspjeh.
Također je logično, prema stručnjaku, da je Teheran želio procijeniti izraelski odgovor na različite kategorije oružja kako bi poboljšao svoje sposobnosti u koordinaciji različitih vrsta municije u simultanom napadu.
Prema riječima stručnjaka, Izrael je tehnički i taktički sposoban oboriti ovako velik broj dronova jer posjeduje 280 borbenih aviona, dobro je snabdjeven naprednim metodama detekcije, a posjeduje i sistem odbrane vazduh-zemlja koji se smatra jednim od najboljih u svijetu u smislu tehničkog učinka ili intenziteta.
Međutim, upozorio je da je američki doprinos Izraelu i dalje neophodan, u smislu sposobnosti dopunjavanja goriva u letu i „otvaranja“ iračkog i jordanskog zračnog prostora diplomatskim putem. Također su bile važne američke, francuske i britanske sposobnosti ranog upozorenja.
Dakle, Izraelu je, uprkos njegovim tehničkim i taktičkim sposobnostima, potrebna podrška Zapada kada je riječ o diplomatiji, kao što mu je potrebna podrška u municiji, pogotovo jer su rakete presretači visoko napredno i, stoga, skupo oružje, dostupno u ograničenom broju, u poređenju sa iranskim velikim zalihama jeftinog oružja.
Ovdje postoji iranska implicitna prijetnja – prema Bihanu – odnosno, prijetnja ratom iscrpljivanja, za koji vjeruje da Izrael i njegovi saveznici neće moći podnijeti dugoročno.
Ali je upozorio na to da Željezna kupola nije jedini sistem odbrane koji Izrael ima. Posjeduje i višeslojni solarni odbrambeni sistem, koji kombinuje nekoliko različitih i integrisanih sistema, kao što su proturaketni sistem velikog dometa Arrow, zatim američki sistem Patriot i njegov nasljednik poznat kao Davidova praćka. Posjeduje, također, odbrambeni sistem s oružjem usmjerene energije Gvozdena zraka (Iron Beam), koji je još uvijek eksperimentalan.
Vojni stručnjak je zaključio da je Iran ovim napadom, u kojem je kombinovao dronove, balističke rakete i krstareće rakete, želio postići tri cilja.
Prvi cilj je pokazati snagu i izazov direktnim udarom na Izrael, umjesto korištenjem posrednika za izvođenje napada, što pokazuje da se Teheran ne plaši mogućeg izraelskog odgovora i odvraća Tel Aviv od ponavljanja napada.
Drugi cilj je gađanje specifičnih ciljeva kako bi izbjegao veliki sukob te stabilizirao situaciju umjesto da je eskalira. Zbog toga su Iranci uveliko „obznanili“ svoj napad, znajući da će on stići do Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.
Cilj isključivanja bilo kakvog efekta iznenađenja bio je upravo da se osigura da Izrael bude u stanju odbrane, kako bi udar mogao biti masivan i tako postigao prvi cilj, ali su njegovi stvarni efekti bili ograničeni i nisu postigli drugi cilj.
Međutim, Iran je želio postići i treći cilj, a to je staviti Izrael u stratešku dilemu nakon napada: ili da prihvati smirenost i djeluje slabo, ili da eskalira i odgovara nasilno i neproporcionalno, a u tom slučaju bi se suočio s rizikom od diplomatske, a možda i vojne izolacije.
Francuski vojni historičar na kraju je rekao da vojni učinak nije bio glavni cilj koji se želio postići ovim udarom, pogotovo jer Iran nije koristio svoje najmoćnije oružje, što znači da bi geopolitička konfrontacija između Irana i Izraela mogla biti dugoročna.
Sada je Teheran postao u centru igre na Bliskom istoku, kako kaže historičar, i podjednako kao i Izrael sposoban je da djeluje strateški, uprkos velikoj razlici među njima u vojnim sredstvima.
(Vijesti.ba)